3.1.2         Osnove ekonomije humanizma  

Humanistička reforma ekonomije mora krenuti od uklanjanja nezaposlenosti radnika. Nezaposlenost radnika dovodi do eksploatacije radnika jer su radnici prisiljeni prihvatiti loše plačene poslove da bi mogli prehraniti svoje porodice. 

Nezaposlenost radnika ne može formirati zdravu osnovu za formiranje dobrog društva. Dobro društvo se može uspostaviti samo razvojem jednakih prava među ljudima. U pravednom društvu rad mora biti dostupan svima. U svrhu uspostavljanja odgovarajuće ravnoteže između ponude i potražnje rada, biti će potrebno stvoriti ravnotežu između količine radnih mjesta i broja radnika. Ako stvaranje novih radnih mjesta nije potrebno, puna zaposlenost će se uspostaviti skraćivanjem radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. To je politička mjera koja treba biti prihvaćena od naroda i zatim provedena podjednako u javnim i privatnim poduzećima. 

Kada se ukloni nezaposlenost skraćivanjem radnog vremena tada će poslodavci kojima treba više radne snage tu radnu snagu morati oduzimati od drugih poslodavaca jer neće biti drugih radnika na raspolaganju. Oni će povećavati plaće radnika kako bi privukli radnike iz drugih kompanija. To će izazvati lančanu reakciju u kojoj će radnicima rasti plaće. Ukoliko poslodavci ne povećaju plaće radnika oni ih više neće imati jer će otići drugom poslodavcu koji će ih platiti više. Tu se u stvari radi samo o fer tržištu rada. 

Povećanje cijene rada radnika će ići na trošak poslodavaca. Poslodavci to naravno ne vole ali njima mora biti jasno da oni ne mogu zarađivati više ako ne postoji dovoljno velika kupovna moć potrošača. Njima mora biti jasno da se kupovna moć društva ne može povećati bez veće zarade radnika. Njima treba biti jasno da ne postoji bolja raspodjela i za poslodavce i za radnike od one koju ostvaruje fer tržište rada. Skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti čeosigurati pravednu raspodjelu dohodaka. Fer raspodjela će osigurati veću kupovnu moć ljudi što će osigurati veći protok robe koja će opet donijeti veće profite vlasnicima kapitala. O tome sam više pisao u članku Uklonimo nezaposlenost.

Skraćivanje radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti će samo po sebi unaprijediti kapitalizam ali moja namjera je od početka bila da ostvarim puno više.  

***

Bolja budućnost zahtijeva rekonstrukciju kompletne ekonomije. Uvodno izlaganje pokazalo je da je planska privreda stabilnija od tržišne, dok je tržišna privreda znatno produktivnija. Nova ekonomija treba da pokupi prednosti oba sistema i da odstrani nedostatke.  

Planska privreda se može bazirati isključivo na udruženom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju. Udruživanje privrede će se ostvarivati isključivo dobrovoljno željom vlasnika a nikako ne nasilno. Iza privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju stoji minuli rad i stoga njeno prisilno podruštavljanje nužno nailazi na otpore i nepogodnosti a praksa je pokazala da su svi takvi pokušaji bili promašaji. Vlasnici kapitala mogu dobrovoljno prepustiti društvu svoj kapital ukoliko društvo formira novi sistem vrijednosti koji će zamijeniti pogodnosti proizašle iz posjeda kapitala. To je moguće ostvariti pomoću bodova minulog rada.  

Bodovi minulog rada neće samo predstavljati glasačku moć ljudi nego će biti mješavina državnih obveznica i kapitalističkih akcija u humanističkom okruženju. Takvi bodovi će prvo donositi veliku sigurnost vrijednosnih papira jer iza njih stoji cijela komuna. Drugo, bodovi minulog rada će donositi sigurne dohotke radnicima udružene kompanije komune. Što radnici budu imali vrijedniji minuli rad to će ostvariti više bodova minulog rada i veće dohotke. U tom slučaju društvo u cjelini može naći intertes u zamjeni privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i ostalog privatnog vlasništva za ekvivalentnu količinu bodova minulog rada.  

Ali vlasnici privatnog kapitala mogu biti i nezainteresirani da prodaju svoje vlasništvo komuni ukoliko njihova privatnu djelatnost ostvaruje zavidan dohodak. Takve kompanije će nastaviti svoju djelatnost isto kako što to rade danas. Da li će to štetiti kompaniji komune? Ne, sistem koji sam predložio se može početi provoditi čak i ako ni jedan privatni poduzetnik ne udruži svoje vlasništvo u komuni. Tada će se sistem bazirati samo na postojećem zajedničkom vlasništvu poduzeća i ustanova. Sistem će već tu pokazati značajan napredak ali će daleko bolji rezultati biti kada se privatni poduzetnici pridruže udruženoj privredi komune. 

Vlasnici kapitala koji nebi bili zainteresirani da prepuste svoje vlasništvo komuni u zamjenu za bodove minulog rada će se vjerojatno predomisliti kad otkriju da je udružena privreda produktivnija od njihove samostalne djelatnosti o čemu će biti više govora kasnije. Već sam spomenuo da će skraćivanje radnog vremena smanjivati privilegije poslodavaca i povećati prava radnika. To će također smanjivati razlike između zarada poslodavaca i radnika pa će kapital gubiti značaj. Može se pretpostaviti da će sa vremenom kapitalističkim oblicima vrijednosti padati vrijednost i stoga treba očekivati da će vrijednosti utvrđene na burzama biti zamijenjivane za bodove minulog rada.  

Komuna treba omogučiti stanovnicima i da prodaju svoje bodove minulog rada u zamjenu za novac. Tako bi bodovi minulog rada mogli postati oblik humanističkih akcija u koje će stanovništvo komune imati povjerenja. U takvom sistemu privatni poduzetnici mogu nalaziti veliki interes u prodaji svog vlasništva komuni. Sa vremenom komuna može postati vlasnik burzovnih akcija, nekretnina i  ostalih vrijednosti koje posjeduju stanovnici komune.  

Kada vlasnik privatnog vlasništva prepusti svoje vlasništvo društvu njegova količina bodova minulog rada će zamijeniti vrijednosti kapitalističkog sistema i nadopuniti ih novim vrijednostima koje će omogućiti prosperitet društva.  

Novi sistem pred­stavlja udruženo vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju u kojem bi svi stanovnici bili nazovimo to, humanistički akcionari udruženih poduzeća na teritoriji komune. Sva poduzeća u komuni se udružuju u jednu ekonomsku cjelinu poput velikih korporacija ali se zatim formiraju manje organizacione cjeline u obliku poduzeća zbog lakše organizacije poslovanja i evidencije uspješnosti poslovanja.  

Organizacija rada 

Ujedinjena komuna će imati jedinstvenu upravu. Izvršni organi uprave više neće formirati društveno ekonomsku politiku i predlagati zakone već će preuzeti neposredno upravljanje na svim poljima privrednih i neprivrdnih djelatnosti.  

Princip izbora rukovodstva komune se treba temeljiti neposredno na konkurenciji programa kandidata za rukovodeću funkciju. Program definira usmjerenje rada u privredi i dobit koju privreda u određenom periodu treba ostvariti, zatim definira djelatnost neprivrednih poduzeća i pogodnosti koje takva struktura rada treba ostvariti društvu. Programi trebaju imati odgovore na sve tekuće probleme koji nastaju u komune.  

Skupština komune ocjenjuje ponude i pravi selekciju za izbor uprave komune. U okviru skupštine može se formirati upravni odbor privrede koji ne bi bio izabran na izborima već bi ga sačinjavali stanovnici komune koji posjeduju najveći broj bodova minulog rada, odnosno humanističkih akcija. Skupština komune odabire između konkurenskih prijedloga organizacije djelovanja najbolju ponudu za sastav rukovodećeg izvršnog organa. Obaveze i odgovornosti definiraju se formalnim ugovorom između skupštine komune i izabranog rukovodstva. Rukovodstvo komune ima mandat sve dok se ne pojavi produktivnija ponuda. Produktivnija ponuda će dovesti do smjene rukovodstva ukoliko postojeće rukovodstvo ne može slijediti porast produktivnosti konkurenata. 

Proizvodnja je izrazito ovisan proces i stoga joj do određenog nivoa pogoduje koordinacija centraliziranim hijerarhijskim sistemom rukovođenja. Takav oblik odlučivanja omogućava centralno planiranje proizvodnje i sa time stabilnije privređivanje, raspodjelu rada koja omogućava punu zaposlenost radnika uz ujednačena radna opterećenja, efikasnu koordinaciju djelovanja i brzo provođenje odluka.  

Komunalni izvršni rukovodeći organ analizira resurse svih djelatnosti a zatim raspoređuje rad tako da komuna ostvari najveću produktivnost. Izabrano rukovodstvo komune uz saglasnost skupštine komune formira resore odnosno sekretarijate u komuni. To mogu biti opća uprava, privreda, građevinarstvo, promet, zdravstvo, obrazovanje, kultura, unutarnji poslovi itd. Vjerojatno će se rukovodioci takvih odjela takmičiti zajedno sa rukovodiocima komune kao grupa. Ali isto tako za rukovodioce takvih odjela mogu trajno otvorenim natječajem konkurirati svi zainteresirani kandidati. Predsjednik izvršnog vijeća komune izabire između tih kandidata osobe koje njegov program najbolje dopunjuju svojom specifičnom djelatnošću. 

Viši rukovodioci formiraju poduzeća, njihovu namjenu, utvrđuju pripadajuće resurse kao što su sredstva za proizvodnju i broj radnika, zatim formiraju otvorene natječaje za niže rukovodeće funkcije. Kandidati za rukovodioce preduzeća i ustanova u okviru ovlašćenja koja im daje više rukovodstvo, predlažu najveću produktivnost koju mogu ponuditi. Najbolji predlagač dobija mandat od višeg rukovodstva uz saglasnost upravnog odbora poduzeća i organizira rad u poduzeću ili instituciji. Niži rukovodioci utvrđuju obaveze i prava svakog radnog mjesta u okviru ovlašćenja koja im daju viši rukovodioci a na svako definirano radno mjesto konkurira radnik koji ponudi najveću produktivnost.  

Raspodjela ovlaštenja između pojedinih rukovodilaca vršiti će se tako da komuna ostvari najveću moguću produktivnost. Predsjednik izvršnog rukovodećeg organa komune ima ovlaštenja da upravlja cijelom djelatnošću komune. Međutim, takvo rukovođenje bi bilo neefikasno jer ni jedan čovjek ne može donositi toliki broj odluka koje samo jedno složeno poduzeće može zahtijevati. Osim toga ono bi sputavalo niže rukovodstvo pa bi vjerojatno opadala produktivnost kolektiva. Predsjednik izvršnog rukovodećeg organa komune preuzima na sebe ovlaštenja kojima može doprinjeti većoj produktivnosti rada u komuni a ostala ovlaštenja ugovorom prenosi na niža rukovodstva.  

Organizacija rada u komuni može slobodno varirati između centralizirane organizacije proizvodnje do potpuno slobodnog poslovanja manjih poduzeća a rukovodstvo komune određuje takvu raspodjelu rada i moći odlučivanja u proizvodnji koja će donijeti najveće pogodnosti komuni.  

Ovakva organizacija proizvodnje je već viđena. Pa u čemu je onda veliki napredak takvog ekonomskog modela? Humanistički oblik proizvodnje će donijeti razvoj tržišta rada u centraliziranom sistemu raspodjele rada, pa će se rad koristiti produktivnije, racionalnije i stabilnije nego što to kapitalizam može ostvariti.  

Tržište rada 

Većina problema današnje tržišne ekonomije je prvenstveno bazirana na nerazvijenosti tržišne ekonomije. Ja ću pokušati prikazati da glavni problem današnje kapitalističke tržišne ekonomije nije previše tržišta nego premalo tržišta. Roba je uvijek na tržištu čak i ako to formalno nije jer će se svaka roba prodati ako se pojavi dovoljno dobra ponuda. Radna mjesta nisu gotovo nikada na tržištu i to je veliki problem današnje ekonomije. Razvijeno tržište rada će donijeti takmičenje radnika za rad na svakom javnom radnom mjestu u bilo kojem trenutku. Radnici će se takmičiti nudeći veću produktivnost. Produktivnost će se mjeriti pomoću zarađenog novca, količine i kvalitete proizvedene robe, ili pomoću ocjena produktivnosti dobijenih od potrošača. Radnik koji ponudi veći profit, više proizvedene robe, bolju, čistiju ili jeftiniju proizvodnju će dobiti željeni posao. 

Radna konkurencija kao oblik zapošljavanja na tržištu rada predstavlja kontinuirani otvoreni natječaj za sva radna mjesta. To znači da svaki radnik može u svakom trenutku zauzeti radno mjesto drugog radnika ukoliko takav posao obavlja na produktivniji način. Naravno, zbog potrebe izbjegavanja mogućih nestabilnosti u takvoj raspodjeli rada, radna konkurencija će se provoditi na visoko reguliran naćin o čemu će biti više rijeći u poglavlju Raspodjela rada. Za sada samo treba naglasiti da će takvi odnosi u proizvodnji potisnuti sve oblike privilegija zatvorenog centraliziranog procesa proizvodnje. Sistem će omogućiti stalan razvoj procesa proizvodnje i bivstvenih snaga u društvu. I na kraju, ne postoji razvijeniji oblik privređivanja od ovog u kojem svako radno mjesto dobija najbolji radnik na raspolaganju. Takva proizvodnja će donositi veću ekonomsku produktivnost nego što ga kapitalistički oblik proizvodnje može ostvariti pa će poslati kapitalizam u povijest.  

Naravno da bi takav oblik proizvodnih odnosa mogao egzistirati društvo nužno mora formirati egzaktan i efikasan način podnošenja odgovornosti radnika uključujući rukovodioce za neostvarenu produktivnost na svakom radnom mjestu. Bez toga sistem ne bi mogao opstati. Efikasan sistem podnošenja odgovornosti je moguće ostvariti pomoću bodova minulog rada. Veće pravo na rad na svakom radnom mjestu treba da ostvari radnik koji predloži veću odgovornost za svoj rad uz pretpostavku jednake ponuđene produktivnosti.  

Veličina prihvaćene odgovornosti će se utvrditi brojčanom vrijednošću. Veća odgovornost treba osigurati veći porast broja bodova minulog rada kao nagradu za porast produktivnosti i veće oduzimanje bodova minulog rada kao sankcija za nedovoljno ostvarenu produktivnost radnika. I obratno, manja iskazana odgovornost radnika će donositi manje nagrade i kazne sa dohodovnim bodovima minulog rada ali i manju konkurentsku moć za obavljanje željenog posla. Takvim definiranjem odgovornosti bi se definitivno prevladao neodgovoran odnos prema radu kakav je postojao u socijalističkom obliku proizvodnje i osigurao bi se prosperitet privređivanja. 

Na kraju, novi sistem će omogućiti svakom radniku uključujući rukovodioce da sami neposredno procjene cijenu vlastitog tekućeg rada prema stupnju pogodnosti i nepogodnosti koji mu rad donosi u odnosu na drugi rad. Da bi cijena tekućeg rada objektivno odgovarala radnom opterećenju ona treba da podlježe radnoj konkurenciji na tržištu rada. Posao će dobiti radnik koji bude zahtijevao manju cijenu tekućeg rada uz pretpostavku jednake ponuđene produktivnosti i odgovornosti. Takav način određivanja cijene tekućeg rada će formirati najobjektivniju vrijedost rada koju autoriteti ili arbitraže sindikata ne mogu ostvariti. U takvom sistemu bi svi radnici bili zadovoljni visinom ostvarenog dohodaka zato što su ga sami izabrali. 

Proizvodnja roba se više neće razvijati pomoću tržišta roba već pomoću tržišta rada. Unutar komune poduzeća više neće međusobno konkurirati istim proizvodima nego će se kvalitet robe osigurati radnom konkurencijom radnika. Tako će se osigurati visoki kvalitet roba ali ne i prekomjerna proizvodnja. Tako će se racionalnije koristiti prirodna bogatstava. Sistem ocjenjivanja proizvođača od strane potrošača će dati najmanje jednako dobar prikaz uspješnosti proizvodnje kao što ga daje tržište roba.  

Ovakav sistem privređivanja postaje moguć po prvi put u povijesti čovječanstva zato što je razvoj kompjutorske tehnologije omogućio efikasno planiranje, praćenje i obradu produktivnosti rada radnika, vrijednosti njihovog rada i odgovornosti koju podnose za svoj rad u sistemu brzih promjena rada i radnih obaveza. Već danas postoje dovoljno razvijeni ERP sistemi koji to omogućavaju ali njih će trebati prilagoditi novom sistemu poslovanja.   

Demokracija u ekonomiji 

U predloženom sistemu rukovodioci imaju veliku slobodu odlučivanja u ime društva ali za svoje odluke neposredno podnose odgovornost društvu jer svaki član društva može ocjeniti rukovodioca. Negativna ocjena će rukovodiocu donijeti kaznu a pozitivna nagradu. Čak iako rukovodioci donesu dobre odluke oni ipak mogu biti sankcionirani negativnim ocjenama od velikog broja nezadovoljnih članova društva. U takvim uvjetima ni jedan rukovodilac ne može samostalno preuzeti odgovornost za donošenje odluka koje usmjeravaju cijelo društvo jer ne može sa sigurnošću znati koliko će takve odluke odgovarati članovima društva.   

To se u prvom redu odnosi na formiranje makroekonomske politike komune. Rukovodstvo komune će zasigurno uključiti stanovnike komune u proces odlučivanja o fiskalnoj, dohodovnoj i razvojnoj politici komune.  Za početak rukovodstvo komune će omogućiti svakom čovjeku da neposredno odluči koliki dio svog dohotka želi izdvojiti za porez. To će se provesti ispunjavanjem internetske aplikacije. Kako porezna politika mora slijediti potrebe ali i mogućnosti društva, delegati u skupštini komune će trebati utvrditi minimalni postotak novca namjenjen za porez koji omogućava funkcioniranje komune.  

Obzirom da svi članovi društva nisu podjednako doprinijeli stvaranju zajedničkih materijalnih dobara, ne mogu imati ni jednaku moć odlučivanja o fiskalnoj politici društva. Moć ekonomskog odlučivanja svakog pojedinca se treba bazirati na količini bodova minulog rada koje posjeduje što je ekvivalentno akcionarskoj moći odlučivanja kapitalističkog sistema privređivanja. To znači da će svaki čovjek faktički raspoređivati ukupnu količinu vlastitih bodova minulog rada za potrebe vlastitog dohotka i za porez na dohodak. Čovjek sa većom količinom bodova minulog rada će imati proporcionalno veći utjecaj na formiranje porezne politike.  

Suma vrijednosti svih individualnih iskaza raspodjele zajedničkog novca u funkciji moći odlučivanja, obrađena kompjutorskom tehnologijom formirala bi ukupnu količinu novca namjenjenu dohodcima i porezima na dohotke. 

Ukupna količina novca namjenjena dohodcima stanovnika komune će se raspoređivati stanovništvu komune proporcionalno vrijednosti uloženog rada i prema vrijednosti minulog rada radnika izraženog bodovima minulog rada.  

Društvo treba odrediti i minimalni dohodak pojedinca, koji će regulirati raspon razlika u visini dohodaka. Na taj način će se  regulirati odnos solidarnosti i doho­dovne zaiteresiranosti za rad. Ukoliko bi radnici bili nezainteresirani da obavljaju nepogodan rad i time smanjili produktivnost komune, društvo može neposrednim iskazom smanjiti minimalni dohodak radnika. Tako bi dohodovno stimulirali radnike na veći rad čime bi ostvarili veću produktivnost i veći udio u raspodjeli rezultata rada. Sa druge strane ukoliko se u društvu ostvari veća produktivnost nego što je potrebna tada će društvo povećavati minimalni dohodak i na taj način smanjiti dohodovnu stimulaciju rada. O tome će biti više riječi u poglavlju Raspodjela dohodaka. 

Porez na dohodak će biti linearan na sve dohotke. Linerna jednostavnost je potrebna da bi se  porezna politika mogla formirati neposredno demokratski. Današnja regulacija progresivnog poreza koja ima zadatak uspostavljanja socijalne ravnoteže će se ostvariti pomoću nove dohodovne politike komune. 

Novac od poreza na dohodak će se koristiti za zajedničku potrošnju. Taj novac će se voljom stanovnika komune raspodijeliti na novac namjenjen razvoju proizvodnje i za zajedničku robnu potrošnju. Kako je količina novca ograničena, veća količina novca namjenjena razvoju proizvodnje će smanjiti količinu novca namjenjenu zajedničkoj potrošnji i obratno.  

Novčana sredstva namjenjena razvoju privrede služe za proširenje reprodukcije, za nabavku novih sredstava za proizvodnju ili čitavih postrojenja koji unapređuju proizvodnju. Veća količina novčanih sredstava namjenjenih razvoju privrede će u većoj mjeri angažirati društveni rad u razvoj privrede što bi povećalo količinu i kvalitet sredstva za proizvodnju pa tako i produktivnost. Veće ulaganje u razvoj privrede će osigurati veće društvene pogodnosti u budućnosti ali bi se time smanjila novčana sredstva za tekuću potrošnju pa bi se umanjio individualni i društveni standard. Takav sistem će omogućiti svakoj komuni da se razvija oslanjajući se na vlastite snage.  

Novčana sredstva za zajedničku robnu potrošnju služe za zadovoljenje svih zajedničkih materijalnih potreba društva. Ona se koriste za održavanje postojeće strukture i za izgradnju novih objekata društvenog standarda. Ta potrošnja podrazumijeva financiranje robne potrošnje u javnom zdravstvu, obrazovanju, sigurnosti, izgradnju i održavanje infrastrukture, itd. Novčana sredstva za zajedničku potrošnju se mogu u određenoj mjeri raspoređivati neposrednim odlukama stanovništva, a kasniju parcijalnu raspodjelu mogu vršiti neposredno zainteresirani i udruženi članovi društva, dok krajnju raspodjelu najmanjih segmenata potrošnje treba da vrši nadležno rukovodstvo i da za istu podnosi neposrednu odgovornost društvu. Veća sredstva za zajedničku potrošnju omogućila bi viši zajednički standard na teret ostalih oblika potrošnje.  

Raspodjela novca usmjerava privredu a to znači da će upravljanje ekonomijom po prvi puta biti planirano neposredno od strane u rukama društva. 

Ovakav sistem može ukloniti nedostatke tržišne i planske privrede i osigurati stabilnost i prosperitet. On je ukratko prikazan u mom članku Budućnost ekonomije. Sistem će biti detaljnije opisan u narednim poglavljima.  

*****

U čemu je poenta novog sistema? Sistem postavlja društvo na zdrave temelje. On daje svakom čovjeku pravo da participira u donošenju odluka od vlastitog interesa u društvu. On omogućava svakom čovjeku da sudi onima koji donose odluke u njegovo ime. On omogućava slobodno djelovanje svakog pojedinaca pa tako i nalaženje puta koji više odgovara čovjekovoj prirodi i društvu u cjelini. Sloboda omogućava sumnju, formiranje kritičnog stava, mogućnost djelovanja koje praksom stvara objektivno znanje. Praksa demistificira kategorije vrijednosti i stoga omogućava rušenje dogmatskog, nekritički prihvaće­nog i otuđenog znanja koje je uzrok nepogodnosti u društvu. Praksa je jedini mogući put prema znanju, prema čovjekovoj moći, jedini mogući put otkrivanja ispravnog stava i orijentacije društva u cjelini. Tako će se formirati proces razotuđenja društva. 

U ovakvom sistemu čovjek je prisiljen da se oslanja na vlastite snage pri realizaciji potreba. Konstantno oslanjanje na vlastite snage uz definiranu odgovornost, naučilo bi čovjeka da prihvati realnu objektivnu predodžbu o vlastitoj moći, a to znači da prihvati vlastitu nemoć tamo gdje je ne može prevladati. Objektivnom spoznajom vlastite moći čovjek će živeti u skladu sa vlastitom prirodom. Takav čovjek bi formirao potrebe samo tamo gdje ima moć da ih realizira, što predstavlja osnovu čovjekove ravnoteže i formiranja konstruktivne orijentacije u odnosu sa prirodom i društvom. Ovakav sistem može omogućiti zadovoljenje prirodnih potreba čovjeka i društva, što donosi harmoniju, mir, ljubav i radost življenja. 

Novi oblik društveno ekonomskih odnosa zahtjeva formiranje novih elemenata za utvrđivanje: cijene rada, raspodjele rada, odgovornosti, cijene robe, akumulacije novca, kreditno monetarne politike, obrtnih sredstava, razvoja i amortizacije proizvodnje, raspodjele individualne i zajedničke potrošnje kao i korištenja nekretnina. Nova društveno ekonomska politika će u granicama mogućnosti biti detaljno prikazana u slijedećim poglavljima.
 

 Natrag na početak