3.1.2.1              Cijena rada 

Rad ima posrednu i neposrednu vrijednost. Posredna vrijednost rada se izražava pomoću vrijednosti proizvoda rada dok se neposredna vrijednost rada izražava pomoću vrijednosti koje nastaju u samom trajanju rada.  

Danas se vrijednost rada prikazuje gotovo isključivo u posrednom obliku pomoću vrijednosti proizvoda rada jer rad sam po sebi uglavnom nije pogodan pa tako nema neposrednu vrijednost. Osim toga ne postoji nikakvo mjerilo koje može prikazati veličinu takve nevrijednosti. Vrijednost proizvoda rada se formira na tržištu, ponudom i potražnjom roba a utvrđuje je cijena robe. Rad nalazi potvrdu svoje posredne vrijednosti prodajom robe na tržištu. Tada cijena robe predstavlja i cijenu rada.  

U udruženom radu, cijenu svakog rada utvrđuje radno vrijeme, produktivnost i radna opterećenja sa kojim radnici sudjeluju u proizvodnji roba. Kako je u udruženom radu teško formirati objektivnu mjeru individualnih produktivnosti i radnih nepogodnosti, tako svaki radnik svojom subjektivnom sviješću lako pripisuje svom doprinosu u ostvarenju zajedničke produktivnosti veći udio nego što ga objektivno zaslužuje. Na taj način radnici očekuju i veći udio u raspodjeli dohodka, odnosno veći udio u raspodjeli rezultata zajedničkog rada. 

Kako je količina proizvedene robe ograničena, tako se raspodjela rezultata udruženog rada vrši na osnovu otuđenih moći u procesu proizvodnje. Naravno takva raspodjela rezultira nezadovoljstvom među radnicima i krizom u sistemu raspodjele rezultata zajedničkog rada. Društvo do današnjeg dana nije pronašlo demokratski oblik raspodjele rezultata zajedničkog rada koji bi mogao zadovoljiti sve radnike. Sa time u vezi cijena rada predstavlja osnovu nezadovoljstva i napetosti u procesu proizvodnje.  

U daljem tekstu prikazano je kako formirati objektivnu cijenu rada u udruženoj javnoj kompaniji komune. Privatna poduzeća će i dalje formirati cijenu rada kao što to i danas čine.  

Minuli rad je osnova svega što je društvo stvorilo a tekući rad svega što društvo stvara i stoga se moraju objektivno uvažavati. Takvim uvažavanjem mogu se ostvariti uvjeti za pravednu raspodjelu rezultata rada što će stimulativno djelovati na rad čovjeka i doprinijeti prosperitetu društva.  

U vezi sa navedenim neka se prihvatiti da je posredna vrijednost rada (u daljem tekstu cijena rada) u jedinici vremena jednaka produktu dohodovne vrijednosti minulog rada i cijene tekućeg rada.  

Cijena rada = (Vrijedost minulog rada) x (Cijena tekućeg rada)

Vrijednost minulog rada 

Prema radnoj teoriji vrijednosti cijena rada je vezana za prosječnu količinu rada potrebnog za izradu određenog proizvoda. Međutim, svaki proizvod u sebi sadrži milione sati rada utrošenih na otkrivanje i razvoj procesa proizvodnje koje taj proizvod koristi počevši od otkrića vatre, kotača pa do danas. Naravno, problem leži u tome što nikakvo ispitivanje ne može utvrditi količinu rada utrošenog na proizvodnju bilo kojeg proizvoda. Naprosto nije moguće sumirati svu količinu minulog rada svih generacija koje su stvarale materijalne i spoznajne vrijednosti koje društvo danas posjeduje. 

Socijalistički sistemi privređivanja su vrijednost minulog rada formalno mjerili godinama radnog staža. Veći radni staž predstavlja veću količinu minulog rada i donosi nešto veći dohodak. Kako je takva mjera vrijednosti formalna jer ne zastupa objektivno individualne doprinose ostvarenoj produktivnosti, tako nije produktivno stimu­lativna i ne doprinosi prosperitetu privređivanja. Veliki nedostatak leži i u činjenici da sistem nije uzimao u razmatranje vrijednost minulog rada predaka koji su i te kako doprinijeli stvaranju svega što društvo posjeduje. 

Kapitalistički sistem privređivanja je na tom polju efikasniji jer vrijednost minulog rada prikazuje tržišnom vrijednošću ostvarenog kapitala. Takav prikaz vrijednosti minulog rada može biti društveno koristan jer se povećanje kapitala postiže porastom produktivnosti privrede. Naravno kapitalizam ima brojne nedostatke ali mi nemamo bolju soluciju nego prihvatiti tržišnu vrijednost rezultata minulog rada kao što ga je usvojio kapitalistički sistem a zatim ga reformirati da zadovolji kriterije humanističkog društva.  

Dohodovnu vrijednost minulog rada je moguće izraziti posredno preko rezultata minulog rada koje društvo danas posjeduje. Treba prihvatiti da iza vrijednijih rezultata minulog rada stoji veća vrijednost minulog rada. Veća vrijednost minulog rada treba da ostvari veći dohodak i obratno.  

U analizi dohodovne vrijednosti minulog rada potrebno je formirati nekakav brojčani sistem vrijednosti. Jedinična vrijednost minulog rada će zastupati određenu vrijednost rezultata minulog rada. Nazovimo takvu vrijednost bod minulog rada. Kada se utvrdi jedinična vrijednost boda minulog rada tada se može provoditi zamjena privatnog vlasništva u obliku nekretnina, pokretnina, vrijednosnih papira i novca u komuni za ekvivalentnu količinu bodava minulog rada.  

Na primjer: Jedinična vrijednost dohodovnog boda minulog rada može biti recimo dvadeset novčanih jedinica. To znači da će kapital vrijedan 1.000.000 novčanih jedinica donijeti vlasniku 50.000 bodova minulog rada. Neka je prosječna količina bodova minulog rada 100.000 jedinica. Ako je vlasnik prije prodaje kapitala imao 100.000 dohodovnih bodova, tada će mu porast bodova minulog rada u iznosu od 50.000 osigurati 50% veći dohodak. Primjer je uzet potpuno proizvoljno da bi približio ideju dok će stvarna vrijednost boda minulog rada zahtijevati široku studiju. 

Veća količina bodova minulog rada u vlasništvu pojedinaca će ukazivati na vrijedniji minuli rad, što će svakom pojedincu davati veću bivstvenu moć djelovanja, veću glasačku moć, veći statusni položaj i veći dohodak, odnosno veći udio u raspodjeli rezultata zajedničkog rada. Komuna treba omogućiti i zamjenu bodova minulog rada za novac kako bi se osiguralo povjerenje stanovnika komune u ovakav oblik akcija komune. 

S obzirom da će cijela komuna osigurati vlasništvo nad bodovima minulog to vlasništvo će biti stabilnije i sigurnije nego privatno vlasništvo. Osim toga to vlasništvo će donositi veće pogodnosti nego što to može vlasništvo koje se danas cijeni u društvu. Zato će vlasnici privatnog kapitala dobrovoljno ustupati svoje vlasništvo društvu u zamjenu za bodove minulog rada. To će u zajedništvu sa ostalim predviđenim mjerama donijeti osnovu širokog društvenog prosperiteta. U novom sistemu čovjek više neće prikazivati svoju moć vlasništvom nad materijalnim resursima već bodovima minulog rada koji će ukazivati koliko je svaki čovjek doprineo stvaranju vrijednosti u komuni. Sa druge strane osobe koje ne žele da se zna koliko su doprinijeli stvaranju takvih vrijednosti će biti u mogućnosti da drže u tajnosti količinu bodova minulog rada koje posjeduju. 

Količina bodova minulog rada će predstavljati oblik humanističkog akcionarstva jer će osigurati prihode bazirane na minulom radu ali će uvesti i jednu novu humanističko socijalnu notu. Kako je to već opisano u poglavljima Osnove politike i ekonomije humanizma, svi stanovnici komune će ostvarivati bodove minulog rada na temelju obrazovanja, godina radnog staža, i svih dostignuća koja stvaraju vrijednosti u zajedničkom vlasništvu. Tako će svi stanovnici komune bez obzira na godine, spol, zaposlenost ili nezaposlenost ostvarivati dohodak u komuni. 

Matematičkom analizom je moguće regulirati vrijednost bodova minulog rada tako da ukupna bruto količina bodova minulog rada svih stanovnika komune bude istovjetna numeričkoj vrijednosti dohotka komune. Sa porastom proizvodnje, raste i količina novih proizvoda što donosi nove vrijednosti koje povećavaju dohodak društva. Sa porastom dohotka raste i količina bodova minulog rada predviđenih za raspodjelu među stanovništvom komune.  

Ova se mjera prvenstveno odnosi na proizvodnju gdje bi se nagrađivao rad koji unapređuje produktivnost i na taj način ostvaruje povećanje dohotka. Nosiocima takvog rada ovisno o povećanju njihove produktivnosti i odgovornosti dodijelio bi se posebnim automatskim postupkom određeni broj dohodovnih bodova. Na taj način će se stimulirati porast produktivnosti čime će zajednica ostvariti veći prosperitet.  

Sa druge strane kako rad ili bilo kakvo djelovanje može trajno unaprijediti kvalitet života tako ga može i trajno unazaditi. Proizvodnja u društvenom vlasništvu nije do današnjeg dana pronašla zadovoljavajuće rješenje pitanja odgovornosti radnika za svoj rad što znatno umanjuje njenu efikasnost. Osim toga kada čovjek ne podnosi odgovornost za neuspeh vlastitog djelovanja tada mu ni uspjeh ne donosi odgovarajuće pogodnosti. Društvo koje nije odgovorno prema sebi se raspada. Odgovornost u društvenom obliku proizvodnje se može podnositi pomoću bodova minulog rada. Razlika između predviđene i ostvarene produktivnosti ima svoju vrijednost, i ta vrijednost se može utvrditi i zatim dogovorenim postupkom oduzeti od bruto bodova minulog rada odgovornih radnika. Primjena takvog načina podnošenja odgovornosti može trajno i efikasno riješiti osnovne probleme u proizvodnji sa zajedničkim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju.  

Podnošenje odgovornosti dohodovnim bodovima minulog rada je izrazito efikasno jer na taj način čovjek odgovara svojim minulim radom i svojim tekućim i budućim dohotkom. 

Naravno sistem se može primijeniti i na svako djelovanje izvan neposrednog radnog odnosa. Današnji sistem sankcioniranja osoba koje donose nepogodnosti društvu je okrutan kada nastaju zatvorske sankcije oduzimanja slobode ili nedovoljno efikasan kada čovjek nema šta izgubiti. Uvođenjem sistema bodova minulog rada moguće je formirati prihvatljiv i efikasan oblik sankcija oduzimanjem zakonom određene količine takvih bodova osobama koje stvaraju velike nepogodnosti u društvu. Današnji sudovi znaju kolika kazna slijedi za svako kriminalno i prekršajno djelo i zato nebi trebao biti nikakav problem preračunati te kazne u bodove minulog rada. U takvom sistemu kriminalci mogu izgubiti sve bodove minulog rada i čak prijeći u minus. Osoba koja padne u negativne bodove minulog rada može izgubiti neka prava. Formiranjem jake represivne regulacije takav pad u minus može psihološki, sociološki i ekonomski biti izrazito nepogodan. Na primjer, takvi ljudi mogu nositi prepoznatljivu odjeću koja će svima reči da su upali u negativnu vrijednost bodova minulog rada. Oni će se sramiti takve odjeće i to im može donijeti veće nepogodnosti od zatvora. Oni će također primiti minimalni dohodak bez obzira što radili. Tada zatvori više neće biti potrebni. Sa time u vezi, svaki čovjek će jako nastojati da ne uđe u takav minus ili ako uđe, da se izvuče što prije. To će biti moguće isključivo intenzivnim produktivnim djelovanjem u društvu. Obzirom da svaki čovjek nosi svoje bodove minulog rada sa sobom cijeli život, takav sistem će zahtijevati vrlo odgovorno ponašanje svakog pojedinca prema društvu u cjelini. Takav sistem bi bio prihvatljivo represivan jer u pravilu nebi oduzimao slobodu djelovanja čovjeka ali bi spriječio članove društva da koriste svoju slobodu na taj način da stvaraju bilo kakve nepogodnosti u društvu.   

Kako društvo teži porastu demokracije tako treba svakom članu dodijeli moć kojom može sankcionirati nepogodnosti koje čine drugi ljudi u društvu. Svaki čovjek treba dobiti ravnopravnu moć da može ocijeniti djelovanje bilo kojeg drugog čovjeka. Negativna ocjena treba svakom čovjeku oduzeti neki mali dio bodova minulog rada. Uvođenjem ovakve mjere svaki čovjek će nastojati da ne stvara nepogodnost drugom čovjeku ili da ih stvara u što manjoj mjeri na svim razinama složenog društvenog odnošenja. Drugim rječima, svaki čovjek treba da zna što drugom čovjeku ne odgovara i to neće činiti. Ukoliko čovjek ne zna da stvara nepogodnosti drugim članovima zajednice, negativne ocjene i sankcije sa oduzimanjem bodova minulog rada će ga natjerati da se potrudi i nauči gdje griješi.  

Ovakva mjera može formirati najveći doseg pogodnosti u društvu. Takav način ocjenjivanja kroz dulji period i opsežniju primjenu može u potpunosti zamijeniti posredan oblik ocjenjivanja odgovornosti putem pravosudnih organa, zakona i propisa pa će isti postati suvišni. Društvo će formirati nepisanu pravdu baziranu na prirodnom znanju o zakonitostima kretanja pa tako i putevima ostvarenja prirodnih pogodnosti. Naravno, sa druge strane svakom članu društvene zajednice treba omogućiti da svojim glasom koji sadrži nekakvu malu ali utjecajnu bodovnu vrijednost nagradi pojedince koji su po njegovom mišljenju doprinijeli stvaranju pogodnosti u društvu.  

Takvim pravom svaki čovjek dobija neposrednu i ravnopravnu izvršnu vlast u društvu, što bi na anarhičan način stimuliralo pogodno društveno kretanje na svim nivoima kompleksnog društvenog odnošenja. 

Može se uočiti da bi vrijednost minulog rada izražena količinom bodova trebala biti univerzalna mjera čovjekovih bivstvenih moći. Da bi se takva vrijednost u potpunosti mogla usvojiti i formirati ona mora postati neprikosnovena čovjekova svojina. Osim toga, prihvaćanje bodova minulog rada od društva uvjetovano je mogućnošću nasljeđivanja istih i ono se mora osigurati u cjelosti ili u određenom postotku prema odluci društva. Količina bodova minulog rada bila bi mjera vrijednosti rada pojedinaca i društva kroz generacije. Ona će prezentirati moć pojedinaca i kao takva može postati osnovna mjera vrijednosti u društavu. Ta mjera će i dalje biti otuđena ali će također biti znatno prihvatljivija i efikasnija za potrebe izgradnje zdravog društva od svih do sada prihvaćenih mjera vrijednosti. 

Cijena tekućeg rada 

Cijena tekućeg rada ovisi direktno o neposrednoj vrijednosti tekućeg rada. Neposredna vrijednost tekućeg rada pokazuje odnos svih pogodnosti i nepogodnosti proizašlih iz samog rada nezavisno od vrijednosti rezultata rada.  

Pogodnosti vezane za sam rad proizilaze iz zadovoljenja čovjekovih neposrednih radnih potreba, iz nužne razmjene energije sa prirodom, iz oživotvorenja fizičkih i duhovnih potreba, iz potrebe razvoja čovjekovih bivstvenih snaga, iz statusne vrijednosti radnog položaja ili prezentacije produktivne moći pojedinaca u društvu, kao i iz pružanja pomoći drugima, i sudjelovanja u razvoju društva. Pogodnosti proizašle iz samoga rada po svojoj prirodi donose duge periode zadovoljstva i zahvaćaju na široki način čovjekovu ličnost.  

Sa druge strane rad donosi i nepogodnosti i kao takav ne može biti prihvaćen kao vrijednost. Nepogodnosti u radu nastaju kao posljedica prisilnog rada u kojem je čovjek sredstvo ostvarenja njemu otuđenih potreba ili prisilnog rada neophodnog za osiguravanje egzistencijalnih potreba. Takav rad nije slobodan i stoga ne može oživotvoriti čovjekove produktivne snage pa tako ni donijeti čovjeku neposredne pogodnosti.  

Neposredna vrijednost rada treba da pokazuje odnos između ukupnih pogodnosti i nepogodnosti koje donosi pojedini oblik rada u svom trajanju. Veću vrijednost ostvariti će rad koji više odgovara čovjekovoj prirodi, njegovim individualnim osobinama, koji ostvaruje više pogodnosti u svom trajanju.  

Neka se prihvati da je prosječno pogodan i nepogodan rad ima za neposrednu vrijednost tekućeg rada veličinu 1 (jedan). Ako bi interval između krajnje nepogodnog i krajnje pogodnog rada bio od 0,1 do 10 tada bi matematički, pogodan rad bio sto puta vredniji od nepogodnog.  

Neposrednu vrijednost tekućeg rada može na najefikasniji način utvrditi samostalno svaki radnik jer on najbolje zna koliko mu je posao koji obavlja pogodan ili nepogodan. Svaki radnik treba procjeniti odnos veličina svakodnevnog radnog opterećenja i relaksacije sa svim svojim psihofizičkim faktorima i usporediti ih sa drugim radnim obavezama. Rezultat takvog izjašnjavanja će biti veličina između 0,1 i 10 koja će ukazivati odnos pogodnosti i nepogodnosti rada na određenom radnom mjestu u odnosu na prosječan rad.  

Manja vrijednost tekućeg rada zastupa veće nepogodnosti u trajanju rada pa sa tog stanovništa treba da ostvari veći udio u raspodjeli dohodaka sa čime će kompenzirati radne nepogodnosti. Veća vrijednost tekućeg rada zastupa veće pogodnosti u trajanju rada u odnosu na prosječan rad i sa tog stanovišta treba da ostvari manji udio u raspodjeli dohodaka pa će ostvariti manje pogodnosti u rezultatima rada.  

Udio u raspodjeli rezultata rada se utvrđuje cijenom tekućeg rada. Cijena tekućeg rada je obrnuto proporcionalna od neposredne vrijednosti tekućeg rada. Cijena tekućeg rada će isto imati skalu vrijednosti od 0,1 do 10. Pogodniji rad će ostvariti neposrenu vrijednost tekućeg rada veću od 1 (jedan) pa će cijena tekućeg rada biti manja od 1 (jedan) i sa time će ostvariti manji dohodak od prosječnog. Na primjer: Izrazito nepogodan rad koji neposrednim iskazom radnika dobije neposrednu vrijednost tekućeg rada u veličini 0,2 će biti pet puta nepogodniji od prosječnog rada pa će ostvariti cijenu tekućeg rada u veličini 5 i sa time pet puta veći dohodak od prosječnog rada.  

U sistemu zaštićenih radnih mjesta svaki radnik bi svojom subjektivnom sviješću mogao procijeniti svoj rad kao izrazito nepogodan pa bi zahtjevao znatno veći udio u raspodjeli rezultata zajedničkog rada nego što ga objektivno zaslužuje. U novom sistemu će se osigurati objektivno vrednovanje rada uz pomoć radne konkurencije na tržištu rada. To znači da će uz jednaku produktivnost pravo na rad ostvariti radnik kojem tekući rad donosi veću neposrednu prometnu vrijednost, odnosno radnik koji će zahtjevati manju cijenu tekućeg rada, odnosno manji dohodak.  

Ukoliko rad postane vrijednost u svom trajanju tada bi i veća ostvarena produktivnost zahtjevala manji udio u raspodjeli dohodaka. Na taj način može se ostvariti novi trend u društvu u kojem bi radu rasla neposredna vrijednost do te mjere da postane potrebniji nego rezultat rada. Takav trend može formirati prekretnicu u razvoju društva.  

Društvo treba formirati takvu raspodjelu rada da rad ostvaruje veću neposrednu vrijednost. To je moguće postići automatizacijom proizvodnje, preraspodjelom nepogodnih oblika rada i povećanjem mogućnosti izbora rada u kojima čovjek može nailaziti na izvore oživotvorenja svojih produktivnih, bivstvenih snaga. Rad kao oblik oživotvorenja čovjekova bića može naći neiscrpnu inspiraciju pa tako i potrebu, pogodnost i vrijednost. Takav rad ima svoju upotrebnu vrijednost. U pristupu u kojem rad u svom trajanju postaje vrijednost, u kojem donosi pogodnosti veće ili najmanje jednake pogodnostima provedenim izvan rada leži prosperitet društva.  

Rezultat ovakvog pristupa vrednovanja tekućeg rada jest broj koji pokazuje cijenu tekućeg rada svakog radnika zaposlenog u poduzećima, tamo gdje radnici svojim radom neposredno ostvaraju dohodak. Međutim, trebalo bi svako društveno korisno djelovanje proglasiti vrijednim bez obzira da li neposredno sudjeluje u proizvodnji. Čovjek koji nije neposredno u radnom odnosu svakodnevno daje svoj doprinos društvu u nekom obliku. Čovjek je čovjeku vrijednost i taj stav društvo mora da prihvati da bi se takva vrijednost mogla razvijati.  

Ova mjera odnosi se na sve nezaposlene, na predškolski uzrast, na učenike, zatim na ostarjele osobe koje više nisu u mogućnosti da rade, na invalide i na sve one koji ne žele da rade. Prihvaćanje vrijednosti tekućeg rada svakog čovjeka znači osigurati svakom čovjeku dohodovnu kompenzaciju u visini priznate cijene tekućeg rada. Cijenu tekućeg rada nezaposlenog stanovništva treba da određuje rukovodstvo komune na temelju potreba i mogućnosti komune a usvaja ih skupština komune. Te vrijednosti mogu biti promjenjljive prema ekonomskim mogućnostima i potrebama društvene zajednice. Ukoliko radnici ne bi bili u dovoljnoj mjeri zainteresirani za rad, cijena tekućeg rada kod nezaposlenog dijela stanovništva bi ovisno o kategoriji nezaposlenih padala što bi im smanjilo dohotke pa bi se dohodovno povećao radni interes.  

Sa druge strane ukoliko bi radnici bili više zainteresirani za rad nego što je to potrebno, odnosno ukoliko neposredan rad postane vrijednost, cijena tekućeg rada nezaposlenog dijela stanovništva će rasti čime bi im se povećao udio u raspodjeli proizvoda rada što bi smanjilo dohodovni udio radnog interesa.  

Takvom regulacijom dohotka između neposredno zaposlenog i nezaposlenog dijela stanovništva doprinositi će se ravnoteži ponude i potražnje za radom a to znači i ravnoteži unutar složenih društvenih odnosa.  

Ovakav pristup vrednovanja rada će osigurati ekonomsku a to znači i egzistencijalnu neovisnost odnosno slobodu svakom čovjeku što je osnovni uvjet društvene slobode, stabilnosti i prosperiteta. Svakom čovjeku je nužno osigurati zadovoljenje minimalnih egzistencijalnih potreba jer ugrožena egzistencija pojedinca dovodi do ugrožavanja egzistencije društva. Ova mjera ne predstavlja ništa drugo nego univerzalnu zamjenu za socijalno, mirovinsko i invalidsko osiguranje, za solidarno davanje nezapos­lenima, za dječije doplatke odnosno poreske olakšice kod višečlanih obitelji. Ovakav sistem raspodjele stoga ne predstavlja dodatno opterećenje društvu, jer svi i onako troše, već predstavlja jednostavniju, pravedniju, efikasniju, društvenim određenjima prirodniju i mudriju preraspodjelu.  

Svaki rad sadrži elemente tekućeg i minulog rada. Minuli rad bez tekućeg koji ga održava nema vrijednost, dok tekući rad bez minulog ne može postojati.  

Kako su tekući i minuli rad međusobno povezani i obzirom da se proizvodnja razvija geometrijskom progresijom cijena svakog rada se može prikazati produk­tom vrijednosti minulog rada izraženog bodovima minulog rada i cijene tekućeg rada.  

Cijena rada = (Bodovi minulog rada) x (Cijena tekućeg rada)

Ovakva cijena tekućeg rada treba da bude osnova posredne vrijedosti rada. Iz formule je vidljivo da je cijena svakog rada proporcionalna količini bodova minulog rada i cijeni tekućeg rada. Što radnik prikupi više bodova minulog rada to će cijena njegovog rada biti veća pa će i pretpostavljeni neto dohodak biti veći. Sa druge strane što radnik više obavlja produktivniji i teži, odgovorniji, opasniji, složeniji, neugodniji, nezdraviji rad to će neposredna vrijednost tekućeg rada biti manja pa tako će cijena rada biti opravdano veća čime će i dohodak biti veći. 

Udruživanjem poduzeća komune radnici ostvaruju pravo na rad na svakom radnom mjestu, a metodom supstitucije posrednih oblika vrijednosti minulog rada ostvaruju dohodak proporcionalan količini bodova minulog rada. Radnik sa većom količinom bodova minulog rada će ostvariti veći dohodak od radnika koji ima manju količinu bodova minulog rada iako oba radnika obavljaju jednako vrijedan rad. Bodovi minulog rada će postati oblik humanističkog kapitala kao zamjene za sve obllike profita, rente, kamate, dividenda kapitalističkog oblika proizvodnje. Veliki dohodak pojedinih radnika neće prestavljati veći dohodovni teret poduzećima jer će se dohodak obračunavati na nivou komune. Ovo će biti bolje objašnjeno u poglavlju Cijena robe. 

Cijena tekućeg rada će biti maksimalno objektivna jer će je utvrditi neposredno radna konkurencija na tržištu rada. Neka vas ne zbuni mala vrijednost cijene tekućeg rada u odnosu na vrijednost bodova minulog rada jer će porast cijene tekućeg rada za samo 0,1 zbog produkta vrijednosti može povećati cijenu rada za čitavih 10%. 

Cijena rada će biti osnova za formiranje dohodaka. Kako će cijena rada bila objektivno utvrđena društvo će prihvatiti i sistem raspodjele dohodaka kao pravedan. Tako će se prevladati veliki problemi raspodjele dohodaka u društvu koji danas postoji u društvu. Takav sistem raspodjele dohodaka može formirati put kontinuirane produktivne orjentacije u društvu. Naravno cijena rada će naći svoju potvrdu ili negaciju u ostvarenom dohotku koji će ovisiti i o ostvarenoj produktivnosti rada kao i o mnoštvu drugih faktora.

Natrag na početak