|
|
|
|
3.1.1 Osnove politike humanizma
Neposredna demokracija Neka osnovna društvena političko ekonomska zajednica bude komuna. Komuna neka zahvaća teritorij najmanje društvene cjeline koja može relativno samostalno egzistirati ili najveće društvene cjeline koja pruža zadovoljavajući uvid u zajedničko djelovanje. Može se pretpostaviti da komuna ima od 100.000 do 1.000.000 stanovnika ali se može odnositi na malu zajednicu sa nekoliko stanovnika teritorijalno udruženih pa do teoretski, udruženih stanovnika cijelog svijeta. Komuna je dio regije, monarhije, republike ili federacije udruženih republika i stoga je dužna poštivati zajedničke zakone i Ustav. Komuna ima pravo na autonomiju koliko savezni zakoni dozvoljavaju. Ovdje treba pretpostaviti pozitivnu orijentaciju društva, a to znači da će država dozvoliti autonomiju komune u mjeri koja će omogućiti optimalan razvoj društva. Svoje unutarnje uređenje komuna organizira sama. Komuna ima administraciju koja se sastoji od skupštine, pravosudnog i izvršnog organa. Danas je skupština najviši organ zakonodavne vlasti koju čine predstavnici naroda. U novom sistemu najviši organ zakonodavne vlasti će biti neposredno narod. U uvodnom dijelu sam prikazao da ni jedan oblik predstavničke demokracije, bio on delegatski ili pluralistički, ne zastupa u dovoljnoj mjeri volju naroda. Svi predstavnički sistemi su skloni korupciji autoriteta i ne postoji ni jedan uvjerljivi pokazatelj da se tu može nešto značajno promijeniti u budućnosti. Jedini siguran način da se volja naroda slijedi jest da se ona utvrdi neposredno od strane naroda referendumom. Mi živimo u takvom vremenu kada je po prvi put moguće jednostavno i lako utvrditi volju naroda uz pomoć kompjutorske tehnologije i interneta. Skupština komune će i dalje ostati. Ona će se i dalje sastojati od predstavnika političkih partija ili delegata izabranih na izborima. Ali skupština više neće donositi odluke u ime društva. Ona će utvrditi pitanja o kojima narod treba da donese odluku neposredno referendumom, te će pripremiti i sprovoditi referendume. Skupština će biti dužna da pitanja koja će biti postavljena na referendumu definira nekakvim koncenzusom političkih partija ili delegata kako bi se štitila volja manjina. Na taj način najviši organ vlasti više ne bi bila skupština nego društvo u cjelini što će svakako predstavljati viši oblik demokracije. Sve značajne odluke u društvu treba donositi preko referenduma stanovnika komune. Na referendumima se uvijek uspostavlja pravilo da jedan čovjek ima pravo na jedan glas. Takvo pravo može prihvatiti i novi sistem ali postoji i bolje rješenje. Ja mislim da bi glasa trebalo biti bazirano na doprinosu koji svaki čovjek čini u razvoju društva. To u principu znači da će ljudi koji su više doprinijeli razvoju društva imati veće pravo glasa. Ili drugim rječima ja predlažem nejednako pravo glasa bazirano na doprinosu pojedinaca u razvoju društva. Na taj način pravo glasa bi stimuliralo razvoj društva. Svi današnji demokratski sistemi proklamiraju demokratsku ravnopravnost među ljudima. Praksa pokazuje da mlađi od 18 godina nemaju nikakva demokratska prava, a stariji imaju samo formalno demokratsko pravo jer u praksi ne odlučuju o ničemu. U praksi moćnici u društvu vladaju društvom samostalno. Formalnu jednakost demokratskih prava treba nadopuniti sistemom koji će formirati faktično demokratsko pravo pojedinca bazirano na vrijednosti minulog rada svakog pojedinaca uključujući i njihove pretke. Drugim riječima, neka svaki čovjek dobije pravo odlučivanja u društvu proporcionalno njegovom doprinosu i doprinosu njegovih predaka u izgradnji svih vrijednosti što društvo posjeduje. U kriterije za utvrđivanje moći odlučivanja u društvu uključit će se svi oblici vrijedosti koje današnje društvo prihvaća kao što su vlasništvo nad nekretninama, poduzećima, akcijama, novcem ali i obrazovanje, rad i njegovi rezultati, zatim naučna, kulturna, sportska i druga dostignuća pojedinaca. Prikažimo vrijednost minulog rada a to znači i glasačku moć pojedinaca brojčanom vrijednošću koja se zove bodovi minulog rada. Sve vrijednosti koje se mogu izraziti u novcu vrlo se lako mogu prikazati i u bodovima minulog rada. Privatni vlasnici materijalnih dobara dobijaju u cjelosti onoliku količinu bodova minulog rada odnosno glasačku moć, koliko njihovo vlasništvo ima vrijednost. Osoba koja ima vrijedniji minuli rad će dobiti više bodova minulog rada i ostvariti će veće pravo glasa i obratno. Vlasništvo nad nekretninama sa većom vrijednošću ostvario je u pravilu veći nepogodan minuli rad koji je u većoj mjeri doprinio razvoju društva pa stoga opravdano zahtjeva veću količinu bodova minulog rada i veću glasačku moć u društvu. Naravno, dio vrijednosti vlasništva nad nekretninama je često nastajao kao proizvod eksploatacije članova društva ali je takvo stanje u većini društvenih sistema legalizirano pa ga stoga kao takvo treba prihvatiti. Ljudi koji nemaju nikakvo privatno vlasništvo ostvariti će pravo glasa u mjeri u kojoj su doprinijeli stvaranju vrijednosti u zajedničkom vlasništvu stanovnika komune. Svaka komuna posjeduje materijalne vrijednosti u vlasništvu društva kao što su poduzeća, zemljišta, objekti, saobraćajnice, infrastruktura, prirodna bogatstva, radna snaga i ostali resursi. Biti će potrebno procijeniti ukupnu vrijednost zajedničkog vlasništva stanovnika komune i utvrditi njenu protuvrijednost u glasačkim bodovima minulog rada. Ukupnu vrijednost zajedničkog materijalnog bogastva izraženu bodovima minulog rada zatim treba rasporediti članovima društvene zajednice po zajednički dogovorenom i prihvaćenom principu. Kriteriji za utvrđivanje moći svakog glasača trebaju se izgraditi kroz široku studiju koja će valorizirati sve moguće vrste doprinosa u izgradnji današnjeg društva. Takav kriterij treba da formira stručna komisija a odobrava ga skupština komune konsenzusom delegata i poslanika. Vjerojatno se takav konsenzus neće lako uspostaviti ali bi mogao uspjeti poslije dugotrajno traženih i usvojenih korekcija optimalno prihvatljivih svima. Na kraju će društvo na referendumu znatnom većinom odlučiti da li će prihvatiti ili ne pravila takve raspodjele. Rješenje koje će se dobiti, koliko god se može činiti pojedincu ili grupi relativno nepogodno, predstavljati će veliki korak naprijed svakom pojedincu i naravno društvu u cjelini. Neka se glasačka moć proizašla iz zajedničkog vlasništva rasporedi linearno članovima komune na sljedeći način: neka se određena količina glasačkih bodova minulog rada ostvari rođenjem. Rad koji čovjek obavlja stvarajući sebe donosi najveće savršenstvo koje čovjek može napraviti, donosi najveću vrijednost koju čovjek može stvarati za sebe i za drugog čovjeka. Nadalje bi porast glasačke moći izraženu određenom količinom glasačkih bodova minulog rada trebalo linearno ostvariti godinama radnog staža, obrazovanjem i po svim drugim dogovornim kriterijima koji su trajno unapređivali čovjeka, društvo i prirodu. Raspodjela bodova minulog rada se može tako formirati da stimulativno djeluje na realizaciju društvenih potreba. U slučaju pada nataliteta može se roditeljima sa više djece dodijeliti veća količina bodova minulog rada čime bi se stimuliro porast nataliteta i obratno u slučaju prevelikog nataliteta moguće je prekomjerno rađanje djece sankcionirati oduzimanjem određene količine bodova minulog rada roditeljima. Porast količine bodova minulog rada među stanovništvom komune treba bazirati na djelatnostima pojedinaca koje trajno unapređuju čovjeka i društvo. Ova se mjera prvenstveno odnosi na proizvodnju gdje bi se nagrađivao rad koji unapređuje produktivnost. Određena količina bodova minulog rada može se raspoređivati i samostalnim stvaraocima kao znak priznanja za naučna, kulturna, sportska ili druga dostignuća što bi stimuliralo neprivredni stvaralački rad kao doprinos razvoja društva. Takvu raspodjelu vršile bi ocjenjivački sudovi i arbitražne komisije na temelju valorizacije stvaralačkih dostignuća i koristi koje društvo od njih ima. Sa druge strane ljudi koji čine štetu društvu će od strane istih sudova biti kažnjeni oduzimanjem odgovarajuće količine bodova minulog rada što će biti dopunska mjera za ostvarenje produktivne orijentacije društva. Nejednako pravo glasa je danas faktično stanje jer bogati ljudi odlučuju uglavnom samostalno u ime društva. To je naravno potpuno neprihvatljivo za narod. Istinski jedan čovjek jedan glas je ideal društva ali današnji vlastodršci ne mogu prihvatiti jer bi tako izgubili moć koju posjeduju. Oni će možda prije započeti treći svjetski rat nego pristati na to. Ipak moguće je formirati kompromis kroz dugotrajne pregovore koji bi prihvatio nejednako pravo glasa. Takvo pravo glasa može naći svoje opravdanje jer će biti vrlo stimulativno za razvoj društva. Više zaslužni građani za izgradnju svega što društvo danas posjeduje, će imati proporcionalno veću moć odlučivanja. Na primjer, čovjek koji posjeduje deset puta veću količinu bodova minulog rada će imati deset puta veću glasačku moć. Ipak treba naglasiti da će razlike u glasačkim moćima pojedinaca biti u priličnoj mjeri formalne prirode jer koliko god pojedinac imao veliku glasačku moć on neće moći značajno utjecati na rezultat glasanja tamo gdje milioni ljudi odlučuju. Međutim, sistem će po prvi puta ostaviti prostor svim ljudima da neposredno participiraju u donošenju odluka od zajedničkog interesa. Oni će konačno dobiti neku realnu moć odlučivanja. Udruženi sa ostalim građanima moći će se efikasnije suprotstaviti volji današnjih bogataša. Sistem će pomoću bodova minulog rada prikazati moć svakog pojedinca što se može tumačiti i kao prihvatljiv oblik priznanja pojedincima u društvu. Sa druge strane će sigurno postojati ljudi koji neće htjeti uspoređivati svoju glasačku moć sa drugim ljudima niti će htjeti biti uspoređivani sa drugim ljudima pa će imati mogućnost da količinu svojih glasačkih bodova minulog rada drže u tajnosti. Sistem će trajno osiguravati glasačku moć pojedinaca i stoga može biti prihvatljiv i bogatašima koji će tradicionalno kao privilegirani članovi društva biti glavna kočnica razvoju novog sistema. Kada bogati dobrovoljno prihvate novu raspodjelu moći odlučivanja kao što su je prihvatili neki kraljevi kad se pojavila parlamentarna demokracija tada će se otvariti put novom razvoju čovječanstva. Razvojem kompjutorske tehnologije ostvarena je tehnička mogućnost brzog i lakog provođenja višestrukih referenduma. Referendume je moguće provoditi pomoću internet aplikacija koje bi sadržavale problematiku zajedničkog djelovanja kroz različite točke. Svaka točka bi formirala određena pravila o zajedničkom djelovanju. Sistem referenduma se može postaviti tako da sa što manje odluka zadire u najširu i najdublju problematiku društvenog odnošenja. Osnovu referenduma i dalje treba da čini prihvaćanje ili odbijanje određene odluke od strane većine stanovnika. Međutim, ukoliko se u sistemu odlučivanja mogu pojaviti nijanse ili gradacije, tada sistem treba formirati tako da odluka ima skalu vrijednosti. Svaki stanovnik bi u takvoj skali odabrao veličinu koja mu najviše odgovara a suma iskaza svih stanovnika u funkciji njihovih glasačkih moći bi formirala strategiju zajedničkog djelovanja. Obrada glasova se može jednostavno prikazati formulom koja prikazuje srednju vrijednost glasanja po glasu:
Svaki čovjek bez obzira na starost treba da dobije moć odlučivanja u društvu. Ova mjera otvara mogućnost petogodišnjacima da glasaju ukoliko budu znali kako da to učine ili će njihovi roditelji ili staratelji glasati umjesto njih. Predloženi sistem po prvi put u povijesti čovječanstva otvara mogućnost svim stanovnicima komune da sudjeluju u odlučivanju o svim strateškim potrebama komune. Sudjelovanje svih stanovnika u odlučivanju o zajedničkom djelovanju predstavlja najrazvijeniji oblik demokracije. Takvo odlučivanje ne znači automatski da će donesene odluke biti najbolje za društvo. Ono samo daje najbolji pristup donošenju odluka a narod će vlastitom praksom nalaziti put koji mu najviše odgovara.
PravosuđeČovjek treba da bude slobodan ali za svoje postupke treba da podnosi odgovornost društvu. Svako društvo ima izgrađen pravosudni sistem kojim se štiti od nepogodnog djelovanja slobodnog čovjeka. Pravosudni organi djeluju u skladu sa zakonima i propisima. Pravosudni organ komune će na temelju usvojenih zakona definirati stupanj nepogodne djelatnosti odnosno štete koje pojedinac nanosi društvu te vršiti sankcije oduzimanjem određene količine bodova minulog rada. Bodovi minulog rada će imati utjecaja i na raspodjelu dohodaka o čemu će detaljno biti govora kasnije pa će politika bazirana na njima biti visoko respektirana. Podnošenje odgovornosti pomoću bodova minulog rada je prihvatljivije od nehumane zatvorske kazne jer čovjek zadržava svoju slobodu i produktivnu moć u društvu. Svaki kriminal će biti presuđen pomoću postojećih zakona i zatim preračunat u vrijednost bodova minulog rada. Ukoliko čovjek počini veliko krivično djelo on može izgubiti sve bodove minulog rada i čak upasti u negativnu vrijednost. Predloženi sistem može negativnu vrijednost bodova minulog rada učiniti znatno bolnijim nego što bi to bio zatvor. Na primjer takvi ljudi mogu biti prisiljeni da nose specijalnu odjeću koja će svima govoriti da su upali u negativnu vrijednost bodova minulog rada. To im može donijeti veće nepogodnosti nego zatvor. Tada zatvori više neće biti potrebni. Ukoliko čovjek ipak upadne u negativnu vrijednost svoje produktivne moći on će jako nastojati da se iz njega izvuče, a to će biti moguće samo pomoću izrazito produktivnog rada i ekstremno dobrog ponašanja kroz duži period. Može se pretpostaviti da će takav oblik sankcioniranja biti i efikasniji jer će svakom čovjeku biti jako stalo da sačuva svoje bodove minulog rada. Čovjek će se kloniti krivičnih djela i prekršaja što današnji sistemi teško može ostvariti, jer dio društva živi na margini tako da nema što izgubiti. Pravosudni organi mogu na isti način preuzeti funkciju nagrađivanja svakog čovjeka koji društvu donosi znatne pogodnosti čime će se u društvu stimulirati razvoj pogodnosti. Međutim, pravosudni organi imaju veliki nedostatak u tome što je njihov oblik utvrđivanja pravde u društvu autoritativan a to znači u nekoj mjeri otuđen od društva. Osim toga, pravosudni organi i arbitražne komisije ne mogu presuđivati sve sporove u društvu zbog njihovog potencijalno neograničenog broja.
Demokratska anarhija Demokracija kao oblik vladavine naroda nije sama po sebi dovoljna za uspostavu zdrave društvene orijentacije zato što većina može biti i u krivu. Osim toga princip po kojemu većina preglasava potrebe manjine nije zadovoljavajući. U ekstremnom slučaju većina može demokratski oduzeti manjini slobodu, ljudska i civilna prava. Ako izuzmemo princip koncenzusa koji donekle može umanjiti taj nedostatak ali se na žalost rijetko sreće u današnjem društvu, demokracija do današnjeg dana nije pronašla odgovor kako da riješi taj problem. U svim demokratskim sistemima postoji veliki problem zaštite slabih pojedinaca od moćnih ljudi u svakodnevnom životu. U današnjam otuđenom društvu čovjek čovjeku može stvarati masu nepogodnosti za koje ne odgovara nikome, čime se stvaraju nepogodni naboji u društvu. Takav odnos je gotovo legaliziran što je moguće vidjeti u svakodnevnom životu društva. Na “razvijenom” zapadu čovjek traži posao razmišljajući kako da proda sebe. Na poslu se očekuja velika podređenost poslodavcu jer se u suprotnom može izgubiti posao. Kao potrošač čovjek je izložen agresivnoj propagandi. U svakodnevnom životu čovjek gotovo da nema mogućnost zaštite od uvreda, podmetanja ili bilo kojeg oblika ponašanja koje mu smeta. Efikasna odbrana pojedinca od nepogodnog djelovanja drugog pojedinca ili grupe ljudi se može uspostaviti sa neposrednom i ravnopravnom moći ocjenjivanja među ljudima. Neka se svakom čovjeku dodijeli podjednaku moć da pozitivnom ocjenom ocijeni ljude koji su mu donijeli pogodnosti i negativnom ocjenom sve one koji su mu donijeli nepogodnosti. Neka takve ocjene automatski na mali ali zadovoljavajući način utjeću na formiranje sistema nagrađivanja i kazni pojedinaca u društvu. Uvođenjem društveno prihvatljive regulacije, negativne ocjene mogu formirati sankcije počiniocima nepogodnosti u društvu. One bi se automatski manifestirale u jako malom ali ipak uočljivom oduzimanju količine bodova minulog rada pojedinaca što bi u istoj mjeri trajno umanjio čovjekovu moć u društvu. Kasnije će biti detaljno prikazano kako gubitak bodova minulog rada utjeće neposredno i na visinu dohotka. I obratno, osobe ili udruženje koje bi u većoj mjeri stvarali pogodnosti u društvu, dobivali bi pozitivne ocjene od više članova društva. Dobivanje Pozitivne ocjene bi počiniocu ocjenjenom pojedincu donijele veće pogodnosti. Pogodnosti bi se manifestirale u jako malom ali ipak uočljivom porastu količine bodova minulog rada koji bi u istoj mjeri trajno uvećao čovjekovu moć u društvu i dohodak. Svaki čovjek svojim djelovanjem može donositi društvu pogodnosti i nepogodnosti i stoga će svaki čovjek dobijati i pozitivne i negativne ocjene i to društvo treba prihvatiti. Međutim, osobe koji bi u većoj mjeri stvarale nepogodnosti u društvu dobijale bi od više ljudi kroz duži period negativne ocjene i to će ih prisiliti da mijenjaju svoje ponašanje. Sistem ocjenjivanja već postoji u društvima kada se ispituje javno mnijenje o uspješnosti pojedinih akcija u društvu ali nigdje takva ocjena nema neposrednu moć zato će trebati dosta hrabrosti u društvu da se takva mjera usvoji ali će poslije toga ostvariti velike pogodnosti. Tehnički gledano, ocjenjivanje se može vršiti upisom na internet aplikaciju koja bi se automatski a zatim bi se obrađivala u administrativnom centru komune. Ovdje je važno uspostaviti punu ravnopravnost kao osnovu jednakosti ljudskih prava. U predloženom sistemu svi stanovnici bi imali jednaki ograničeni broj mogućnosti ocjenjivanja, a to znači da će svaki čovjek svoje ocjenjivanje usredsrediti na osobe koje mu najviše donose pogodnosti i nepogodnosti. U takvom društvu ni jedan čovjek više neće biti privilegiran. Nitko više neće moći koristiti slobodu izjašnjavanja i djelovanja ukoliko ta sloboda donosi drugom čovjeku nepogodnosti. Nitko više neće moći nekažnjeno stvarati bilo kakve nepogodnosti bilo kome u društvu. Sistem će sustavno uklanjati sva nepogodna stanja u društvu pa društvo više neće samo sebe sputavati u vlastitom otuđenju. Svakako treba postaviti pitanje koliko je svaki čovjek sposoban da objektivno ocjeni uzroke nastanka pogodnosti i nepogodnosti pa stoga koliko je kompetentan da vrši ocjenjivanje djelovanja drugog čovjeka? U svakom društvu moguća je subjektivna procjena uzroka nepogodnosti pa bi pojedinci svojom ocjenom mogli pogrešno ocjenjivati ljude. U neposrednom odnosu među ljudima svaki čovjek treba da donosi odluke onako kako ih doživljava i društvo je dužno da uvažava osjetilna i emotivna stanja svakog čovjeka bez obzira na nivo razvoja znanja ili svijesti takvog čovjeka. Orjentacija koja uvažava svakog pojedinca u društvu je najbolja moguća i najispravnija. Društvo kao skup subjektivnih članova, zajedničkom praksom može formirati najobjektivnije kriterije valoriziranja pogodnosti i nepogodnosti djelovanja u društvu. U početku djelovanja takvog sistema mogu u društvu postojati destruktivno orijentirani članovi odnosno oni koji imaju izopačenu predodžbu o pogodnostima. Takvi članovi mogu pozitivno ocjeniti negativno djelovanje u društvu i negativno djelovanje u društvu ocjeniti pozitivno, što bi stvaralo teškoće pozitivnoj društvenoj orijentaciji. Sa time u vezi ocjena u početku ne bi smijela donositi značajne pogodnosti i nepogodnosti članovima društva. Sa druge strane izopačeno ocjenjivanje ne može biti prisutno u većoj mjeri jer destruktivno društvo ne može opstati. Osobe koje bi ipak vršile destruktivan način ocjenjivanja ne bi mogle sakriti svoju destruktivnu orijentaciju pa tako ni djelovanje pa bi od društva u većoj mjeri dobivali negativne ocjene. To bi ih prisililo da posvete veću pažnju vlastitoj orijentaciji, da upoznaju sebe i svoju moć i nađu način ostvarenja konstruktivne orijentacije. Ocjena pojedinaca neće imati veliki utjecaj na društvo bez obzira kakvu ocjenu davali, dok će društvo kao skup udruženih pojedinaca imati ogroman utjecaj na djelovanje pojedinaca u društvu. Takav sistem bi u korijenu uklonio mogućnost nastanka ekstremno nepogodnih vođa, nacionalista, šovinista, rasista i svih potencijalnih diktatora i sadista koji vrše nepogodan ili destruktivan utjecaj na društvo. Nadalje sistem omogućava svakom čovjeku da dosegne satisfakciju davanjem nepogodne ocjene čovjeku koji stvara nepogodnosti u društvu. Takva satisfakcija je povoljnija, konstruktivnija i efikasnija od svih oblika osvete koje otuđeno društvo upražnjava. Naravno da zadovoljstvo donosi i moć nagrađivanja pozitivnom ocjenom kojom svaki čovjek podržava i obogaćuje čovjeka koji mu stvara pogodnosti. Predloženim sistemom ocjenjivanja svaki član društva faktički dobija ravnopravnu zakonodavnu, pravosudnu i izvršnu vlast u raspodjeli nagrada i kazni u društvu. Dobitnik ocjene nema mogućnost žalbe. Može se očekivati da će Društvo će uvažavati potrebe svakog člana što će doprinjeti formiranju pogodne društvene orijentacije. Uvođenjem takvog sistema svaki čovjek će se truditi da upozna drugog čovjeka i njegove potrebe kako mu nebi i nehotično nanio nepogodnosti. Čovjek voli više ono što poznaje više. U takvom društvu čovjek će se odnositi prema drugom čovjeku sa respektom i dobronamjerno. Truditi će se da djeluje tako da drugom čovjeku i društvu u cjelini donosi manje nepogodnosti i veće pogodnosti. Može se pretpostaviti da će sistem međusobnog ocjenjivanja članova društva dovesti do grupiranja ljudi po principu srodnih interesa. Članovi društva sa jednakim interesima će se relativno izolirati tako da bi u međusobnom kontaktu ostvarili veće pogodnosti i da ne bi stvarali nepogodnosti članovima društva sa suprotnim interesima. Na taj način sistem dozvoljava provođenje različitih interesa u društvu i razvoj bogatstva različitih opredeljenja. U ovakvom sistemu svi stanovnici će stalno nastojati ostvariti što veće pogodnosti pojedincima i društvu u cjelini. Povijesno gledano može se prihvatiti pravilo da tamo gdje je takva društvena orijentacija postojala društvo je prosperiralo i živjelo pogodnim i konstruktivnim životom, kao što je sa druge strane u sistemu gdje su pojedinci nalazili pogodnosti na teret društva nastajala destruktivna orijentacija koja je vodila raspadu društvenog sistema. Sistem međusobnog ocjenjivanja članova društva može znatno umanjiti potrebu normiranja društvenih odnosa i povećati slobodu društva jer pojedinci a pogotovo lideri neće činiti ono što ne bi željeli da društvo čini njima. Takav sistem će smanjiti potrebu djelovanja pravosudnih organa jer će pojedinci u većoj mjeri izbjegavati nepogodno a pogotovo destruktivno djelovanje. Ipak suci i tužitelji, koji vode postupke protiv pojedinaca kao i organi reda koji štite društvo će svakako još neko vrijeme imati posla i zato moraju imati ocjenjivački imunitet. Njihov rad će ocjenjivati posebne komisije. Individualno utvrđivanje kriterija pogodnosti u društvu može utjecati dublje i šire na djelovanje u društvu nego što to mogu kruti normativni akti. Takvo ocjenjivanje će formirati nepisana pravila društvenog odnošenja koje će omogućiti pogodne promjene potreba u društvu što normativni akti ne mogu. U razvijenom društvu neposredna ocjena svakog čovjeka o slobodnom djelovanju bilo kojeg drugog čovjeka ili udruženja treba da bude osnovni zakon regulacije društvenog kretanja. U takvom sistemu društveno kretanje mora odgovarati potrebama društva pa bi društveni zakoni i propisi i sa njima pravosudni organi kao otuđeni oblici valoriziranja i normiranja društvenog kretanja postali suvišni. Može se reći da referendumom utvrđena pravila zajedničkog djelovanja i ravnopravno ocjenjivanje slobode individualnog djelovanja među pojedincima predstavljaju najviši stupanj demokracije jer se volja naroda neposredno provodi odozgo i odozdo što omogućava najveći prosperitet društva. Kako taj oblik demokracije u sebi sadrži anarhiju nazvao sam to kontradiktornim imenom demokratska anarhija. Demokratska anarhija predstavlja osnovni ključ za rješavanje problema u društvu koji je dosad nedostajao da bi se prevladale nepogodnosti u društvu. Demokratska anarhija će formirati pravila društvenog odnošenja koja će u najvećoj mjeri odgovarati članovima društva, u najvećoj mjeri zadovoljiti potrebe društva, u najvećoj mjeri donositi prosperitet društvu i zato je treba prihvatiti. Pravila zajedničkog djelovanja stanovnika komune se više neće formirati u otuđenim centrima političke moći. Politika komune će polaziti od potreba svakog pojedinog stanovnika i zato je možemo nazvati humanistička politika. Ona predstavlja budućnost demokracije. Ja se nadam da će jednom negdje neka politička partija usvojiti djelomično ili u cijelosti program opisan u ovoj knjizi. Da će izaći pred građane sa takvim programom i pobijediti na izborima. To će biti početak velike reforme političkog sistema i velikog razvoja društva u svakom pogledu.
|
|
www.sarovic.com www.sarovic.net www.sarovic.org
Copyright protected at Consumer and Corporate Affairs
Canada Last
updated:
November 13, 2013
|
