Budućnost demokracije

Riječ demokracija potjeće od grčke riječi i doslovno znači “narod vlada“. Općenito je usvojeno u svijetu da je demokratski način odlučivanja najbolji mogući i stoga najprihvatljiviji. Problem je samo u tome što nitko tačno ne zna šta to znači. Idealno bi bilo da se narod na ravnopravnoj osnovi međusobno dogovori o pravilima koja će vrijediti u njihovoj zajednici ali to je nemoguće ostvariti zato što se u svakom društvu donosi neograničeni broj odluka o kojima svi ljudi ne mogu odlučivati bilo zbog nedostatka interesa, znanja ili vremena.   

Zato je danas uglavnom prihvaćen posredni oblik demokracije u kojem narod bira na izborima svoje predstavnike u organima vlasti. Kandidati koji osvoje najveći broj glasova naroda dobijaju mandat da vladaju u ime naroda u određenom periodu. Predstavnici naroda na vlasti bi trebali zastupati interese svojih birača ali oni to ne mogu uspješno činiti jer nemaju dovoljan uvid u želje glasača koji su ih izabrali. Ne treba isticati da izabrana vlast nema nikave potrebe ispunjavati želje onih ljudi koji nisu glasali za njih. Osim toga predstavnici naroda su prilično privilegirani i kao takvi često više zastupaju svoje vlastite interese ili interese privilegiranog sloja ljudi koji im pomažu u izborima nego interese naroda. Tako u praksi posredni oblici demokracije ne slijede u dovoljnoj mjeri volju naroda i zato nisu zadovoljavajući. Povrh toga, demokratski izabrane vođe mogu nanijeti veliku štetu narodu od čega narod nema zadovoljavaću obranu. Na primjer demokratski izabrani Hitler i Bush se pamte najviše po destrukcijama koje su pokrenuli "u ime naroda."  

Volja naroda se može u većoj mjeri slijediti neposrednim oblikom demokracije pomoću referenduma u kojem narod neposredno odlučuje o pitanjima od vlastitog interesa. Volja većine ljudi prihvaća ili odbacuje predložene odluke. Ovaj oblik demokracije također ima velike mane. Prvo bih spomenuo da većina može preglasati manjinu i na taj način nanijeti nepogodnosti manjini što je neprihvatljivo. Princip koncenzusa predstavnika naroda o pitanjima o kojima narod treba glasati čini takav oblik demokracije prihvatljivijim. Ali neposredna demokracija se rijetko primjenjuje, prvenstveno zato što vlast ne voli da mu se narod miješa u posao a zatim zato što organiziranje referenduma nije jednostavan proces. I na kraju svako društvo donosi ogroman broj odluka o kojima se ne mogu raspisivati referendumi jer građani nemaju dovoljno saznanja o tim odlukama, ili nemaju interesa, ili nemaju vremena u njima participirati. Tako da odluke u društvu uvijek donose privilegirani autoriteti na vlasti koji ne slijede u dovoljnoj mjeri volju naroda.  

Da li to znači da se volja naroda ne može provesti? Da se demokracija ne može razvijati? Znanstvenici društvenih nauka ne vide rješenje problema demokracije i ne mogu uspostaviti nikakav koncenzus o tome kako bi trebala izgledati razvijena demokracija. Uspostavljanje razvijenog oblika demokracije zahtijeva otkrivanje novih puteva koji će omogućiti da se efikasno provodi volja naroda. Za to je nužno iskočiti iz uobičajenih načina razmišljanja. Ja sam uspio osmisliti vrlo jednostavan i originalan put koji vodi u potpuno razvijenu demokraciju.  

Dozvolimo mi svakom čovjeku koji u svom djelovanju ima mogućnost da utječe na nas u bilo kom obliku, da to čini slobodno po svojoj volji. Mi tu čak i nemamo puno izbora jer se ne možemo miješati u slobodu djelovanja predsjednika država, liječnika i mehaničara ili bilo kojeg drugog radnika, niti imamo sposobnosti da to činimo, niti vremena, niti pravo a vjerojatno niti želje da se sa time bavimo. Ali svi ti ljudi svojim djelovanjem mogu pojedincima i društvu u cjelini stvarati pogodnosti i nepogodnosti. Mi zasigurno imamo razvijenu sposobnost da osjetimo da li je djelovanje koje su predsjednik, liječnik, mehaničar ili bilo koji drugi čovjek obavili, nama donio nekakve pogodnosti ili nepogodnosti. I mi bi na temelju toga trebali imati pravo da nagradimo čovjeka koji nam je svojim djelovanjem učinio pogodnosti i da kaznimo čovjeka koji nam je učinio nepogodnosti. Takvo pravo bi zasigurno usmjerilo sve ljude da čine što manje nepogodnosti i što veće pogodnosti drugim ljudima. Takva orjentacija društva bi zasigurno slijedila volju ljudi na najbolji mogući način i zato bi predstavljala razvijenu demokraciju. 

Moja filozofija je bazirana na jednakim pravima ljudi jer je to jedina ispravna orjentacija društva. Sa time u vezi neka svaki čovjek dobije podjednako pravo da može neposredno kazniti recimo tri čovjeka koji su mu najviše naudili u svakom mjesecu i nagraditi recimo tri čovjeka koji su mu ostvarili najveće pogodnosti u svakom mjesecu. To je suština a ostalo je tehnička stvar koja će biti provodena putem aplikacije na internetu. Svatko će biti u mogućnosti negativno ocijeniti ljude koje ne vole, na primjer, svog premijera, susjeda ili šefa. I obrnuto, svi će moći pozitivno ocijeniti ljude koje vole, na primjer, svog prijatelja, učitelja ili pjevača. Suma svih pozitivnih i negativnih ocjena koju će pojedinci primiti će reći svakom pojedincu kaliko je cijenjen u društvu.

Ja prelažem da nagrade i kazne imaju vrijednost od recimo jednog dolara. Svaka nagrada koju čovjek dobije od bilo koga će mu donijeti jedan dolar a svaka kazna će mu oduzeti jedan dolar. Tako će svi ljudi postati podjednaki autoriteti koji imaju malu neposrednu vlast u društvu. Obzirom da će svi ljudi imati podjednako pravo i moć ocjenjivanja ljudi i da mogu davati nagrade i kazne drugim ljudima neovisno od bilo kakvih pisanih pravila, takva demokracija će poprimiti formu anarhije. Zato sam ja takav sistem ocjenjivanja nazvao demokratska anarhija. Ja sam uvjeren da je to jedini mogući put prema punoj demokraciji i dobrom društvu.

Demokratska anarhija će uputiti svakog člana društva da poštuje druge ljude. Ljudi će postati vrijednost svim ljudima. Svi ljudi će se truditi da stvaraju maksimalno moguće pogodnosti u društvu i da smanje ili ukinu stvaranje svih oblika nepogodnosti. Ovakva mjera će definitivno umanjiti nekontrolirane ili nedovoljno kontrolirane moći pojedinaca proizašlih iz bilo kakvog povlaštenog statusa u društvu. Treba naglasiti da je privilegirani status po svojoj prirodi jedan od glavnih uzroka nastanka velikih nepogodnosti i problema u društvu. Narod će tako na vrlo jednostavan način po prvi puta u povijesti čovječanstva ostvariti neposrednu moć u društvu koja će rezultirati visoko harmoničnim i konstruktivnim odnosima u društvu.

Mnogi ljudi uključujući univerzitetske profesore su mi davali primjedbe u smislu da ljudi nisu sposobni objektivno suditi drugim ljudima. Ja sam im odgovarao da je objektivnost poželjna ali nije nužna. Ljudi će suditi drugima onako kako osjećaju i svaki čovjek je dužan uvažavati kakve posljedice njegovo djelovanje može imati na druge ljude. Prihvaćanjem ovog sistema to će se dogoditi i upravo to će donijeti velike pogodnosti društvu. Nadalje sistem koji podržava jednaka prava ljudi će razvijati objektivnost u društvu i kada u tome uspije tada će ljudi sasvim sigurno objektivno suditi drugim ljudima.

Pojedinci neće imati značajnu moć u društvu ali njihove ocjene udružene zajedno će biti vrlo moćne. Osoba koja primi veliki broj negativnih ocjena će se jako truditi da izbjegne činiti nepogodnosti drugim ljudima. Osim toga osoba koja dobije lošu ocjenu neće nikada saznati ko joj je tu negativnu ocjenu dao pa će se truditi da ispravi svoje ponašanje prema svim ljudima. Kao rezultat, nasilnici više neće napadati djecu u školama, šefovi više neće maltretirati radnike na poslu, susjedi više neće galamiti noću, prodavači više neće varati svoje kupce, političari više neće lagati biračima, itd. Svi će se truditi da ugode drugim ljudima na najbolji mogući način. To je ono što će oduzeti privilegirane moći od ljudi; to je ono što će ukloniti socijalno zlo i kreirati dobro društvo. 

Sistem demokratske anarhije će specijalno zahvatiti autoritete. Što višu poziciju autoriteti u društvu budu imali to će oni veću odgovornost podnositi društvu. Na primjer: Predjednik SAD može dobiti 100.000.000 loših ocjena od američkih građana za lošu politiku, laži, i kriminalnu agresiju na druge zemlje. To će ga koštati 100.000.000 dolara u samo jednom mjesecu. Sa druge strane ja ne vjerujem da će ljudi koji podržavaju politiku takvog predsjenika zasigurno dati takvom predsjedniku pozitivne ocjene zato što oni lako mogu imati veće prioritete pozitivnog ocjenjivanja pa će potrošiti pozitivne ocjene prije nego što on dođe na red. Neprivilegirani predsjednik se više neće usuditi da vodi lošu politiku. I ako ipak gadno pogriješi on će pobjeći sa svoje pozicije jako brzo. Samo najsposobniji i najhrabriji pojedinci će se usuditi voditi zemlje. Samo oni više neće biti autoriteti nego naši poslužitelji.

Ljudi će ocjenjivati druge ljude potpuno slobodno. Sa time u vezi dobijao sam mnogo primjedbi u smislu da ljudi mogu iz pakosti ili zavisti ocjenjivati druge ljude zlonamjerno. Odgovarao sam da takva opasnost postoji ali sam dodavao da individualna ocjena u iznosu od jednog dolara ne može nikome nanijeti značajnu štetu. Šteta koju mogu učiniti pojedinci je neznatna u usporedbi sa štetom koju mogu učiniti autoriteti jer oni za sobom često povlače cijelo društvo. Uzmite opet na primjer Hitlera i Busha. Ti ljudi bi u sistemu koji sam predložio već na početku karijere dobili toliko negativnih ocjena od ljudi da se više ne bi usudili činiti zlo. Njihovi sljedbenici bi također primili negativne ocjene pa bi se organizirano zlo jako teško moglo razviti u takvom društvu. Moguće je ljudima koji dobiju veliki broj negativnih ocjena i uskratiti mogućnost obavljanja rukovodećih funkcija. Na taj način autoriteti se više neće usuditi pozivati i vršiti agresije i ratove.

Da li je vrijedno dozvoliti pojedincima da pogrešno sude drugima u iznosu od jednog dolara ako će takva suđenja ukinuti sve oblike destruktivnosti u društvu? Svakako da jeste. Osim toga u novom sistemu razvijat će se objektivne vrijednosti i savjest ljudi gdje će pakost i zavist teško postojati. I ako tako nešto ipak bude postojalo, svaki čovjek će moći ispraviti eventualno pogrešno ocjenjivanje koje je dao drugim ljudima pomoću ispravne ocjene čak i nakon mnogo godina kad doživi prosvjetljenje pod utjecajem novog sistema. I hoće. 

A što ako moćni ljudi koji posjeduju sredstva javnog informiranja nepravedno optuže nekoga za zlo u društvu i na taj način nahuškaju ljude na pogrešnu osobu? Tako nešto je lako moguće u današnjem društvu. Ali postoji jedna uzrečica koja kaže: "U laži su kratke noge." Jednog dana će se laž otkriti i ja tada ne bih volio biti u koži tih ljudi koji su lagali jer će ih narod zasigurno teško kazniti.

Demokratska anarhija će konačno bezuvjetno omogućiti kreiranje dobrog društva i zato predstavlja najveći izum svih vremena. 

Pod pritiskom demokratske anarhije izabrana vlast će zasigurno slijediti potrebe naroda. Organi vlasti se sigurno neće usuditi donositi najbitnije odluke za društvo samostalno jer mogu lako pogriješiti što bi im moglo navući gnjev naroda i veliki broj negativnih ocjena. Ukoliko organi vlasti ne budu bili sigurni kakve su potrebe naroda onda će ih vlastita odgovornost, čvrsto definirana strahom od kazni naroda, uputiti da otkriju ljubav prema participaciji naroda u procesu odlučivanja kroz referendume. Sa time u vezi oni će razraditi jednostavnu, brzu i efikasnu metodu neposrednog odlučivanja naroda najvjerojatnije preko interneta.

Makroekonomsku politiku društva će zasigurno neposredno formirati narod zato što je to osnova koja usmjerava ekonomiju a to znači i kompletno društvo. Kako? Vrlo jednostavno, prvo treba omogućiti svakom čovjeku da sam odluči koliko novca od svog bruto dohotka želi izdvojiti za porez. Srednja vrijednost koju su dali svi ljudi će utvrditi koliki postotak od dohotka treba svaki zaposleni čovjek izdvojiti za porez. Nadalje na isti način svaki čovjek može odlučivati o tome kako taj porezni novac potrošiti. Svaki čovjek će odlučiti koliki dio poreznog novca koji plaća treba izdvojiti za: obranu države, javnu sigurnost, obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, rekreaciju, izgradnju infrastrukture, itd.

Teoretski, narod može odlučivati o zajedničkoj potrošnji unutar potrošačkih grupa koliko god bude imao interes. Sve te grupe zajedničke potrošnje će imati daleko veći ukupni efekat ako budu demokratski usmjeravane. Slijedeći životno iskustvo, ljudi će spoznati koliko novaca treba izdvajati za porez i kako taj novac na najbolji način potrošiti. Ta potrošnja će sigurno na najefikasniji način slijediti potrebe ljudi jer više neće biti otuđena od društva. Ljudi će postati aktivni članovi društva pa će daleko više prihvaćati svoje zajednice. Obzirom da novi sistem nudi stabilne i dobre odnose među nacijama, ljudi više neće alocirati novac za potrebe armija pa će armije prestati da postoje. U demokraciji koju predlažem ratovanje više neće biti moguće. 

Narod mora samostalno donositi strateške odluke u društvu jer samo na taj način politika društva može sa sigurnosću slijediti interese društva. Sve ostale odluke mogu donositi profesionalci i za te odluke će biti neposredno odgovorni narodu. Jednom kada ljudi budu imali moć da participiraju u donošenju odluka od vlastitog interesa i kada budu imali moć da sude onima koji donose odluke u njihovo ime, to će predstavljati najrazvijeni oblik demokracije. Ne postoji bolji politički put. Takva demokracija će ostvariti snove svih sanjara u povijesti čovječanstva. Jednom kada se takva demokracija usvoji, ljudi će postati toliko zadovoljni da više nikome neće dozvoliti da im je oduzme.

***

Ovo je samo osnovna ideja o budućnosti demokracije. Ona se ne može dovoljno dobro razumijeti bez čitanja i analize moje knjige "Humanizam", besplatno dostupne ovdje: Sadržaj.

15.01.2011

 Natrag na početak