2.2.2       Socijalizam 

Socijalistička politika

Socijalisti su kao reakciju na tešku obespravljenost ljudi, nastojali formirati društvene odnose koji ostvaruju jednakost među ljudima. Na čelo te skupine se uzdigao Karl Marx. Marx je vjerovao u delegatski oblik demokracije. Pozivao je radničku klasu da se udruži i sama odlučuje o svojoj sudbini. Tu je bio potpuno u pravu. Sa druge strane Marx je tvrdio da se antagonizam između radnika i vlasnika sredstava za proizvodnju može riješiti samo socijalističkom revolucijom. Tu je jako pogriješio. Marx se trebao zalagati za formiranje i jačanje sindikata koji su u pregovorima sa kapitalistima mogli izboriti za prava radnika. Jedna od mjera koje su mogle značajno pomoći društvu je skraćivanje radnog vremena radnika proporcionalno stopi nezaposlenosti. Tada bi tržište uskladilo ponudu i potražnju rada i visine dohodaka u prihvatljive okvire i za radnike i za kapitaliste. To je moglo riješiti problem i donijeti prosperitet društvu.

Nasilno preuzimanje vlasti je nepogodno jer zahtjeva visoki stupanj destruktivnosti. Osim toga nova vlast je zbog organiziranja, sprovođenja i osiguravanja društvenog prevrata, u pravilu autokratska i stoga proširuje otuđenje u društvu sa svim nepogodnim pojavama. Lenjin je koristeći Marxovu filozofiju proveo socijalističku revoluciju u Rusiji. Ali on je potpuno uklonio Marxovu ideju ravnopravnosti ljudi tvrdeći da radnici nemaju dovoljno razvijeno znanje i svijest i zato oni moraju biti vođeni. Na socijalističku scenu su nastupili brbljavci koji su "znali" kako se društvo treba razvijati. Pozivajući se na Marxa ti brbljavci su u najvećoj mjeri zastupali vlastite interese. Pod utjecajem Lenjina sve socijalističke države su u pravilu imale doživotne predsjednike koji su nametali svoju volju ljudima više nego su to mogli kraljevi. Tako je socijalizam formirao vrlo neefikasnu i nezdravu politiku koja je upropastila socijalizam i kompletnu lijevu političko ekonomsku orjentaciju.

Lenjin je preuzeo direktnu upravu nad društvom nazvavši je po Marxu “diktatura proletarijata“. Njegova ideologija je i dalje proklamirala “jednakost, solidarnost, bratstvo i jedinstvo” medju ljudima. Međutim, jednakost nije nikada uspostavljena a jedinstvo u stvarnosti nije dozvolilo drugačiju opciju od vladajuće. Delegatski oblik demokracije koji je kao ideja postojao je potpuno uništen. Delegati su se otuđili od društva i nisu prenosili volju naroda prema centru već volju centra prema narodu, podržani represivnim državnim aparatom. Takav sistem je onemogućio društvo da slobodno odlučuje i učvrstio je vlast autokracije. Na taj način se obnavlja diktatorski sistem u društvu u kojem čovjek kao pojedinac postaje nemoćan. Tada se javljaju sve nepogodne pojave otuđenog autokratskog društvenog uređenja.

Revolucija ne može donijeti dobar rezulatat jer ni jedno nasilje ne može donijeti dobar rezultat. Osim toga samo većina gladnih ljudi može podići revoluciju a takvih danas na zapadu gotovo da nema. Ipak i danas mnoštvo socijalnih znastvenika naivno očekuje revoluciju koja će promijeniti zapadni svijet. Meni se čak čini da liberalna demokracija danas podržava marxizam jer navodi političku konkurenciju na pogrešan put.

Socijalistička ekonomija 

Socijalistički oblik proizvodnje podrazumijeva društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Kako društvo nije pronašlo miran način pretvaranja privatnog u društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ono je provodilo prisilno oduzimanje privatnog vlasništva koje ostavlja vlasnike privatnog kapitala duboko nezadovoljnim. Takav čin predstavlja negaciju razlika u produktivnoj moći minulog rada radnika, što bi dosljedno trebalo zahtjevati i negaciju razlika u produktivnoj moći tekućeg i budućeg rada radnika. Takav stav pretpostavlja da su svi radnici jednako produktivni i stoga zaslužuju jednaki udio u raspodjeli rezultata rada. U takvom sistemu raspodjele ne postoji dohodovna stimulacija za rad pa su rezultati rada ispod očekivanja.  

Nadalje socijalistički oblik proizvodnje bi trebao podrazumijevati demokratski plan i organizaciju proizvodnje i raspodjele. Demokratska planska privreda treba da stvara upravo onakve proizvode u količini i kvaliteti kakve članovi društva pojedinačno i zajednički trebaju. Ideja planske privrede je ispravna ali samo ako je demokratski formirana jer samo tako može slijediti potrebe ljudi. U prošlosti demokratska planska privreda se nije mogla uspješno realizirati zato jer nije postojala kompjutorska tehnologija koja može brzo registrirati potrebe svih ljudi. Kako društvo nije steklo znanje pa tako ni mogućnost za formiranje demokratske planske privrede ono je formiralo autoritativnu plansku privredu. U takvom sistemu, organi političke vlasti preuzimaju ulogu planiranja i organizacije proizvodnje i raspodjele u ime društva.  

Centralizirani oblik planiranja proizvodnje može uspješno slijediti osnovne interese nerazvijenog društva kao što su prehrana, stanovanje, obrazovanje, zdravstvo, kultura ili sport, jer takve potrebe mogu uspješno predvidjeti. U početku, socijalistički sistem donosi veliki napredak društvu jer se kao reakcija na represivne eksploatatorske sisteme javlja veliki entuzijazam koji inspirira narod u izgradnji bolje budućnosti. U takvom sistemu organi vlasti uvode jedinstvenu organizaciju proizvodnje koja može ostvariti punu zaposlenost radnika, zadovoljavajuću produktivnost, stabilno poslovanje i zadovoljenje osnovnih društvenih potreba. Narod dobija besplatno obrazovanje, socijalnu i zdravstvenu zaštitu, dohodak sa kojim može zadovoljiti sve svoje osnovne prirodne potrebe. Početni radni entuzijazam pridonosi značajnom porastu životnog standarda. Narod je zadovoljan a stopa kriminala je niska. 

Međutim, sa vremenom opada entuzijazam u društvu i javljaju se veliki problemi. Planska privreda određena iz jednog centra ne može registrirati pa tako ni planirati posebne potrebe članova društva. Privreda koja nema objektivni prikaz društvenih potreba ne može formirati uspješan program rada. U takvom sistemu potrošač nema mogućnost izbora potrošnje pa zato privredni sistem vrši nasilje nad potrošačima.

Planska privreda ne podliježe tržišnom kriteriju cijene rada pa zapošljava sve radnike i kao reakcija na nemilosrdne eksploatatorske sisteme štiti njihova radna mjesta. Zaštićena radna mjesta stvaraju zatvorenu strukturu koja koči proizvodni proces. Posao gubi kreativnost i postaje suhoparan, produktivno destimulativan. Zaštićeni radnici su privilegirani i stoga mogu nanositi nepogodnosti ostalim članovima zajednice u obliku nedovoljnog radnog angažiranja kada je to potrebno drugim članovima zajednice. Sistem je razvio vrlo jaku političku odgovornost da bi zaštitio sam sebe ali nije uspio kreirati uspješan mehanizam ekonomske odgovornosti. Jednostavno, sistem nije mogao svakog nedovoljno angažiranog radnika poslati u zatvor a realnu ekonomsku stimulaciju praktično nije mogao ponuditi. Povrh svega radnici bez ikakvog prava odlučivanja ne prihvaćaju društveno vlasništvo kao svoje vlasništvo pa se ne odnose odgovorno prema njemu.

Sve to treba zahvaliti Karlu Marxu koji je pogrešno usmjerio lijevu političku opciju. Marx je koristeći "najšire" proučavanje zakonitosti kretanja u društvu kroz dijalektički i povjesni materijalizam zaključio da slobodno tržište treba ukinuti zbog eksploatacije radnika. To je vjerojatno najveća intelektualna pogreška u povijesti čovječanstva. Ta pogreška je spriječila razvoj društva. Marx je predloživši ukidanje tržišta uklonio mjerilo koje omogućava uspješnost privrede. Ukidanjem tržišta Marx je ukinuo kategorije koje definiraju produktivnog proizvođača, kvalitetnu robu, potražnju, objektivnu cijenu i zaradu. On je tako obezglavio ekonomiju. Marx je toga bio svjestan pa je ponudio zamjenu za tržišnu privredu pomoću planske privrede bazirane na svijesti ljudi. Svijest na koju se Marx pozivao je idealizirana tvorevina koju nije moguće jednoznačno definirati i zato je svako može tumačiti kako želi. Čak i najgori ubojica nalazi u svojoj svijesti opravdanje za zločine koje čini. Ne može se sistem bazirati na idealiziranim vrijednostima. Idealizam je čak u suprotnosti sa Marxovom materijalističkom filozofijom.

Marx nije vidio da ukidanje tržišne ekonomije kapitalizma ne ukida samo eksploataciju radnika već i jedini mogući temelj za uspostavu zdrave ekonomije. Problem tržišne privrede nije previše tržišta već u stvari premalo tržišta zato što je tržište rada potpuno nerazvijeno. Razvijeno tržište rada zahtijeva slobodan pristup svakom radniku do svakog javnog radnog mjesta u bilo kojem trenutku. To je moguće ostvariti samo u javnim poduzećima tako da se na svakom radnom mjestu zaposli radnik koji ponudi najveću produktivnost, najveću vlastitu odgovornost i najmanju cijenu tekućeg rada. Tek tada bi ljudi bili usitinu ravnopravni, tek tada bi to bio pravi socijalizam.

Kako je ova ideja tek u nastajanju socijalizam nije nikad imao šanse. Autoritativni socijalizam je pokušao sve nedostatke riješiti kontrolom svih odnosa u društvu ne razlikujući se mnogo od ekstremnih diktatorskih režima. Takva kontrola guši društvo i zato je osuđena na propast kao što su propale sve diktature. Bez obzira na početne uspjehe, autoritativna planska privreda je otuđena, neproduktivna, besperspektivna i stoga potencijalno destruktivna što je vidljivo i na primjeru sloma takozvanog “real socijalizma” u svijetu. Tako da je i današnji socijalizam po svojim rezultatima također vrlo blizak feudalizmu i robovlasništvu.
 

 Natrag na početak