2.2.1        Kapitalizam

Kapitalistička ekonomija 

Kapitalizam je društveno ekonomski sistem u kojem se sredstva za proizvodnju nalaze u privatnom vlasništvu. Otac moderne kapitalističke ekonomije je Adam Smith. On je tržišnu ekonomiju kapitalizma prikazao kao "nevidljivu ruku" koja navodi privatne proizvođače da promoviraju društveni interes kroz realizaciju vlastitog interesa. Tržište ima princip u kojem potrošači slobodno kupuju robu koja im više odgovara a proizvođači se trude da proizvode robu koja više odgovara potrošačima. Tako društvo u cjelini ostvaruje veće kupovne pogodnosti. Ali nije baš sve lijepo u kapitalizmu. Bolji proizvođači profitiraju na tržištu a slabiji propadaju i ne mogu samostalno osigurati vlastitu egzistenciju. Oni su prisiljeni prodavati svoj rad kapitalistima. 

Vlasnici kapitala su prisiljeni da odgovorno usmjeravaju proizvodnju jer za svaki neuspjeh podnose odgovornost gubitkom vlastitog kapitala. Radnici su prisiljeni da rade odgovorno jer u suprotnom gube posao. Kapitalistički oblik proizvodnje stvara sistemsku prisilu koja donosi veliku produktivnost  

Velika tehnološka otkrića u povijesti čovječanstva kao što su parni stroj, električna energija ili informacijska tehnologija, uvijek donose velik porast produktivnosti privrede što omogućava znatno povećanje potrošnje.  

Veća produktivnost donosi veću dobit proizvođača, koji onda više kupuju i proces se progresivno obnavlja. Tada privreda doživljava ekspanziju proizvodnje. U ekspanziji proizvodnje javlja se velika potražnja za osposobljenom radnom snagom. Ukoliko potražnja za radnom snagom postane veća od ponude radne snage, tada radnici mogu birati radna mjesta i zahtijevati veći dohodak. Društvo u cjelini ekonomski prosperira.  

Svaki rast ima svoj kraj. Velika produkcija tržišne privrede prije ili kasnije zasiti tržište i smanjuje potražnju za proizvodima rada. Smanjena potražnja donosi probleme privredi jer otežava plasman proizvoda. Iz tog razloga tržišna privreda je prisiljena da razvija potrošački mentalitet društva. Ukoliko privreda ne uspije pronaći nove tokove potražnje mora smanjiti produktivnost da izbjegne gubitke. Tada privreda doživljava recesiju. Recesija proizvodnje u tržišnom obliku privređivanja donosi smanjenu novčanu dobit poduzeća što smanjuje profite vlasnicima i dohotke radnika. Tada opada kupovna moć društva pa se smanjuje i potražnja za proizvodima rada što obnavlja nepogodne procese u proizvodnji.  

Kapitalizam nikad nije dozvolio punu zaposlenost radnika zato jer su nezaposleni radnici prisiljeni prihvatiti niske plaće kako bi mogli prehraniti svoje porodice. Tako nastaje eksploatacija radnika. Osnovni problem kapitalizma leži u tome što više cijeni profit nego ljude. 

U recesiji proizvodnje tržišne privrede se javljaju daleko veće razlike u raspodjeli pogodnosti u društvu nego što društvo koje teži vlastitom prosperitetu treba dozvoliti. Sa jedne strane postoje ljudi koji nemaju osnovna prava a sa druge su bogati moćnici koji odlučuju o sudbini svih. To svakako nije dobra osnova za formiranje dobre budućnosti.  

Tržišna privreda kapitalizma nema zadovoljavajuću kontrolu prelaza između stanja ekspanzije i recesije proizvodnje. Tržište takve poremećaje rjesava bolnom uspostavom ravnoteže u kojoj obespravljeni radnici najviše stradavaju. Tržišna privreda kapitalizma ne može osigurati stabilnu zaposlenost radnika, stabilnu proizvodnju i raspodjelu. Ona ne može ostvariti stabilno društvo.  

***

Pobjednici na slobodnom tržištu se bogate a gubitnici propadaju. Pobjednici uz pomoć novonastalog bogatstva ostvaruju veću moć i potiskuju nove gubitnike sa tržišta. Tako velike korporacije polako ali sigurno preuzimaju kontrolu nad tržištem a mala poduzeća propadaju. Velike banke rastu a male propadaju. Vlasnici korporacija se sve više bogate a narod je sve siromašniji.   

Vlasnici korporacija podržavaju liberalnu demokraciju jer ona daje privid pravednosti u društvu. Ali nema tu pravde. Vlasnici korporacija financiraju političke partije koje im odgovaraju. Velike donacije omogućavaju tim partijama da pobjeđuju na izborima. Tako vlasnici korporacija ostvaruju kontrolu nad vladama zemalja. Oni kontroliraju i medije tako da političke partije koje nemaju njihovu podršku ne mogu pobjediti na izborima. Oni preko politike kontroliraju nauku, kulturu, i praktično donose sve značajne odluke u društvu. Preko medija također definiraju vrijednost i potrebe ljudi. Preko medija kontroliraju misli ljudi i tako ih usmjeravaju kamo god žele. Ono što im ne odgovara, kao na primjer moja filozofija,nema pristup do medija pa tako ni do ljudi. 

Vlade pod kontrolom bogataša propagiraju privatizaciju kao najbolje ekonomsko rješenje. Tako su vlasnici korporacija uspjeli privatizirati čak i američku centralnu banku,  Američke federalne rezerve. Tako da kad vlada SAD treba novac ona ga posuđuje od federalne banke koja je u privatnom vlasništvu. Federalna banka nema dovoljno novca za potrebe američke vlade pa mora štampati novac da bi ga posudila. Bogataši stvarno proizvode novac. Američka vlada vraća taj novac pod uvjetima koji vlasnici kapitala određuju. Nema sigurnijeg investiranja nego u državu. Nema ni veće moći od one koja proizlazi iz toga. Nema ni sigurnije eksploatacije društva od toga. Najbogatija zamlja svijeta Amerika, je uz intervenciju krupnog kapitala, postala najzaduženija zemlja svijeta. Njen dug uveliko prelazi bruto nacionalan dohodak.

 ***  

Kapitalisti su u svrhu stimuliranja radnih aktivnosti građana iz koje neosporno vuku korist, potisnuli principe kooperacije među ljudima i nametnuli sistem konkurencije. Iz toga proizlazi strah i egoizam u kojem čovjek čovjeku postaje vuk koji se bori za opstanak. Iz toga proizlazi destruktivnost praktično na svim poljima društvenog odnošenja.  

Kapitalistička propaganda propovijeda sistem liberalnog kapitalizma kao sistem koji daje svakome podjednaku šansu što naravno nije istina jer se bogataši nalaze u izrazito povlaštenom položaju u svakom pogledu. Privilegije se baziraju na enormnom kapitalu sa kojim lako mogu potisnuti konkurenciju. Sistem je okrutan prema gubitnicima i to se vidi na primjeru Amerike.  

Amerika je najbogatija zemlja u svijetu ali u njoj ljudi i gladuju. U njoj postoje milioni beskućnika. U njoj prosječni stanovnik živi skromno. On dobija osnovno obrazovanje koje mu omogućava da radi samo najjednostavnije poslove, koje ima zadatak da ga učini poslušnim konzumentom. Radi vrlo teško po cijele dane za malu nadnicu i još je u stalnom strahu od gubitka posla. On u pravilu nema zadovoljavajuće zdravstveno osiguranje jer je skupo (Oko 20% Amerikanaca nema nikakvo zdravstveno osiguranje). U 1993 godini, radnik sa minimalnim dohotkom u Americi, kakvih ima vrlo velik broj, zaradio je 60.000 puta manji dohodak od Predsjednika i CEO Walt Disney korporacije. Da, dobro ste pročitali. 

Ogromne socijalne razlike razvijaju kriminal u Americi. Građani Amerike često ne izlaze iz kuća kad padne mrak jer se osjećaju nesigurnim. Gotovo 1% stanovnika Amerike se nalazi u zatvoru i još toliko se vodi u kaznenim postupcima. Tu se radi o gotovo 5 miliona ljudi i zato se ne može govoriti samo o kriminalu nego o političkom problemu nezdravog sistema.  

Prosječni Amerikanac je moderni rob bogataša a propaganda ga je uvjerila da je slobodan. On je toliko indoktriniran propagandom da i ne zna da može biti bolje. Amerika je vjerojatno najotuđenija zemlja svijeta, puna stresa, psihičkih bolesnika, zemlja sa velikom stopom alkoholizma, narkomanije i kriminala, zemlja rasturenih brakova, samotnjaka, čudaka. Godišnje jedan od 10.000 stanovnika SAD izvrši samoubistvo. Više o tome je pisao Michael Parenti. 

Ne treba veći dokaz od ovoga da je liberalna demokracija nedemokratična jer suštinski predstavlja prikrivenu diktaturu. Tako je i u višepartijskom sistemu stvarno odlučivanje otuđeno od stanovništva pa isti doprinosi otuđenju društva. Čovjek nema nikakav uticaj na formiranje pravila zajedničkog djelovanja. Čovjek ostaje nemoćan.

Kapitalistička politika - Neoimperijalizam

Bogataši su u Americi kreirali majstorski proizvod svojih interesa i nastoje da nametnu takav sistem cijelom svijetu. Pomoću bogatstva koji posjeduju oni kontroliraju vlade zapadnih zemalja. Naročito su utjecajni u SAD i Velikoj Britaniji a odatle vrše pritiske na cijeli svijet. Oni nameću svoju volju u Savjetu sigurnosti UN. Oni nameću EU svoju volju. Pa čak i Arapska liga donosi odluke po njihovoj želji. Oni preko Amerike i Velike Britanije imaju najveći utjecaj na MMF i na Svjetsku banku preko koje kreditiraju cijeli svijet. Tako mogu postavljati uvjete za dodjelu kredita svim zemljama i tako nameću svoju volju praktično svim zemljama svijeta.  

Njihova organiziranost se vidi u načinu kako su nametnuli svoj poredak u zemljama istočne Evrope. Nije sporno da su socijalistički sistemi bili u velikoj krizi, niti da je pokrenut ogroman propagandni mehanizam koji je ugrožavao poretke u tim zemljama. Malo je teže dokazati činjenicu da su oni direktno pokretali revolucije u svim tim zemljama. Bogataš George Soroš koji sebe naziva filantropom je poklonio milijardu dolara zemljama istočne Evrope u svrhu razvoja “otvorenog društva”. Tko dobro poznaje kapitalistički sistem, vrlo dobro zna da tu nema nikakve filantropije niti humanizma, tu se radi samo i isključivo o ekonomskom interesu. Količina novca bespovratno dodijeljena zemljama istočne Evrope ne može potjecati samo od Georga Soroša. Ona ukazuje na visoki stupanj organizacije svjetskih bogataša.  

Velike donacije su dale zapadnim bogatašima mogućnost da vrše utjecaj na kreiranje unutrašnje politike u zemljama istočne Evrope. Ubrzo je uslijedio zahtijev za uvođenjem liberalne demokracije, zatim brzo i drastično uvođenje tržišne privrede koja je rezultirala zatvaranjem pogona, nezaposlenošću radnika i znatno većim radnim opterećenjem zaposlenih radnika. Krupni kapital jeste investirao dosta novca u bivšim socijalističkim zemljama zato jer je tamo rad znatno jeftiniji nego na zapadu. Tako je mnogim radnicima porastao životni standard, ali rekao bih da većini nije, a nezaposlenim radnicima koji praktično nisu postojali u socijalizmu se smanjio. 

Poslije degradacije inače loše socijalističke privrede, istočno evropske zemalje su neophodno trebale nove kredite a specijalni uvjeti za dodjelu kredita im neće dozvoliti da se izvuku iz nepovoljnog položaja. Sve što u tim zemljama vrijedi svjetski bogataši su jeftino otkupili ili će pod pritiskom jeftino otkupiti. Tako su zemlje istočne Evrope postale ekonomske kolonije. Tako je novac uložen za potrebe “otvorenog društva” bio višestruko povraćen eksploatacijom tih zemalja. Dozvoliti ulaz Sorošovom “otvorenom društvu” u zemlju, značilo je defakto dozvoliti ulaz neprijatelju. Ne treba biti oštrouman pa pretpostaviti da u tim zemljama planiraju lošiji život neprivilegiranog stanovništva nego u Americi gdje je život već dovoljno neprihvatljiv. 

Naravno, otuđenje nagoni bogataše da povećavaju svoju moć. Kad ne mogu ostvariti svoje ciljeve diplomacijom, zavjerama, lukavstvom onda koriste silu koju posjeduju i tu se ne razlikuju mnogo od osvajanja Napoleona ili Hitlera. Zapadni izrazito autokratski sistem je pokazao na primjeru agresije na Jugoslaviju da nastupa lukavije ali se nije ništa razvio u odnosu na prethodne diktatorske sisteme.

Teorija zavjere 

Agresija na Jugoslaviju je započela krajem osamdesetih godina kada je Međunarodni Monetarni Fond postavio političke zahtjeve za odobravanje kredita. Slijedeći paragraf je izvadak iz knjige "Stoljeće rata", na strani 238 od Williama Engdahla, Pluto Press, 2004.

"Pod pritiskom MMF-a jugoslavenski BDP potonuo je u 1990 godini za 7,5 posto, i još 15 posto u 1991. Industrijska proizvodnja pala 21 posto. MMF je zahtjevao potpunu privatizaciju javnih poduzeća. Kao rezultat toga bankrotiralo je više od 1.100 poduzeća do 1991 godine a nezaposlenost je iznosila 20%. Ekonomski pritisci u različitim regijama u zemlji predstavljali su opasnu eksplozivnu smjesu. Predvidivo, zbog rastućeg ekonomskog kaosa, svaka republika se borila za svoj opstanak protiv svojih susjeda. Ne ostavljajući ništa slučaju, MMF-a naredio da se sve plaće zamrznu na razini 1989 godien dok je inflacija porasla dramatično  što je dovelo do pada realnih prihoda od 41 posto u prvih šest mjeseci 1990 godine. Do 1991 godine inflacija je narasla preko 140 posto. U toj situaciji MMF je naredio punu konvertibilnost dinara i oslobodio kamatne stope. To zamrzavanje je de facto stvorilo ekonomsko odcjepljenje puno prije formalnog proglašenja odcjepljenja Hrvatske i Slovenije u junu 1991".

Pod vanjskim pritiskom održani su izbori u svim republikama. U zapadnim republikama na vlast su došle prozapadno orjentirane partije dok su u Srbiji socijalisti ostali na vlasti. Zapadne su republike prihvatile brzu privatizacije preduzeća. Srbija je također prihvatila privatizaciju ali postepenu i ograničenu. Ja sam uvjeren da je to bio glavni razlog zašto je Srbija optužena za sve zlo koje se kasnije događalo. Kao odgovor na srpski otpor zapad je podržao prozapadno orjentirane republike koje su tražile samostalnost. Svjetski su imperijalisti na primjeru Jugoslavije majstorski realizirali staru provjerenu formulu: ”zavadi pa vladaj”. Tako je na kraju srušena Jugoslavija. Jugoslavija je dobila krvave građanske ratove koji su unazadili sve narode decenijama. Ako izuzmemo privilegirane članove društva, svi narodi danas žive gore ili puno gore nego što su živjeli u Jugoslaviji. Profitirali su samo svjetski imperijalisti i njihovi poslušnici.  

Svjetska sredstava javnog informiranja su jednoglasno obmanjivali svijet o tokovima nastanka krize u Jugoslaviji što je naravno bio još jedan oblik agresije an Jugoslaviju i podrška secesionistima. Pod utjecajem sredstava javnog informiranja i pod pritiskom svjetskih imperijalista sve države svijeta su priznale nasilnu secesiju jugoslavenskih republika u suprotnosti sa međunarodnim zakonima. Helsinška konvencija je izričito zabranjivala nasilnu promjenu granica u Evropi.  

Republika Srbija je proglašena za krivca za rat pa su joj nametnute ekonomske sankcije UN. Moram naglasiti da je to bilo potpuno nepravedno. Američkoj administraciji je toliko smetala nepopustivost Srbije pa je 1999 godine dala ultimativan zahtjev Jugoslaviji da odustane od svog suvereniteta. Jugoslavija to nije mogla prihvatiti i zato je bila napadnuta. Agresiju na Jugoslaviju je izvršena u suprotnosti sa međunarodnim zakonima i poveljom UN, u suprotnosti sa konstitucijom Amerike i NATO pakta. Napad na Jugoslaviju je bila fašistička agresija provedena u djelo uglavnom od strane lijevih, radničkih, demokratskih partija koje su bila na vlasti u NATO državama. NATO je definitivno vojska koja provodi interese najbogatijih ljudi na svijetu i oni su vlasnici te vojske. Napadom na Jugoslaviju NATO je postao teroristička kriminalna organizacija. Jugoslavija je popustila ali nije kapitilirala. Ona je na prevaru kolonizirana i tek tada je  uspostavljen mir. 

Ja sam bio svjedok zbivanja u Jugoslaviji i ona su mi nedvojbeno ukazivala da mora postojati zavjera protiv Jugoslavije ali nisam znao tko stoji iza nje. Formalno je agresiju na Jugoslaviju pokrenuo predsjednik SAD Bill Clinton. On nije mogao imati nikakav interes niti razlog za agresiju. Pa zašto ju je učinio? Sjećate li se afere Monika Levinsky u kojoj se ustanovilo da je američki predsjednik Clinton lagao pa je čak zbog toga trebao biti smijenjen? Ta afera se svakodnevno prikazivala u medijima skoro dvije godine dok presjednik Bill Clinton nije popustio pod pritiscima da napadne Jugoslaviju. U trenutku kad je izvršio agresiju slučaj je potpuno zaboravljen. Postavio sam sebi pitanje tko je u stanju natjerati predsjednika Amerika da počini zločin? Posvuda se može čuti da su vlasnici korporacija najmoćniji ljudi. Da li to znači da je neki moćni vlasnik korporacije došao kod Clintona i naredio mu da napadne Jugoslaviju? Ne to nije moguće. Iza agresije na Jugoslaviju je stajala jaka organizacija.   

Organizacija koja je prisilila predsjednika Clintona da izvrši kriminal mora sastavljena  od najmoćnijih ljudi svijeta. Da li bi članovi te organizacije mogli biti ravnopravni? Udruživanje na ravnopravnim osnovama podrazumijeva međusobni dogovor udruženih strana a to implicira i mogućnost izostanka dogovora i svađe oko plijena a to se nije dogodilo. Meni to govori da je organizacijska struktura tog udruženja hijerarhijska sa neprikosnovenim autoritetom na čelu. To znači da imamo tajnog gospodara koji vlada svijetom. Taj čovjek raspoređuje svojim agentima zadatke i određuje raspodjelu profita poslije čega više nema pogovora ni svađa. Istraživanjem sam došao do zaključka da zapadnim svijetom a to u velikoj mjeri znači i cijelim svijetom vlada glava porodice Rothschild. Njegovo ime je Jacob. Svoje sam nalaze prikazao u člancima Da li je Antikrist stigao? i Moj dug Jugoslaviji. 

Jacob Rothschild je najpoznatiji po ljubavi prema umjetninama zato jer krije svoju moć. Zašto? Zato što na taj način vlada svijetom a nitko ga ne može prozvati na odgovornost za zlo koje čini. Ja pretpostavljam da Jacob Rothschild krije svoju moć toliko da čak njegovi najbliži suradnici nemaju uvid koliku ukupnu moć ima.  

 ***

Porodica Rothschild je početkom 18 stoljeća organizirala bankarske  poslove po Evropi da bi se uskoro proširila na cijeli svijet. U to doba oni su bili daleko najbogatija porodica svijeta. Poslije toga je uslijedila industrijaska revolucija i kolonizacija svijeta u kojoj su se oni zasigurno još više obogatili. Ali u tom periodu oni su se povukli pretvarajući se da nisu toliko bogati ni utjecajni. To je bio jako lukav trik. Danas porodice Rothschild nema nigdje na popisu najbogatijih porodica svijeta. Danas oni sebe predstavljaju kao skromnu bankarsku porodicu.  Ja sam uvjeren da su oni i dalje daleko najbogatija i najmoćnija porodica svijeta koja vlada svijetom tajno i tako je praktično nesmjenjiva sa vlasti 

Porodica Rothschild povećava svoje bogatstvo i utjecaje u svijetu a ipak ostaje nevidljiva za javnost. Kako to ostvaruje? Porodica Rothschild nudi velike količine novca ljudima da vode poslove za njih. Oni postaju njihovi agenti. Oni sklapaju tajne ugovore pomoću kojih agenti ostvaruju mali udio u kaptalu kojim upravljaju a za uzvrat se jako trude da zarade novac za porodicu Rothschild. Porodica Rothschild često bira agente među ljudima koji imaju problema da sastave kraj sa krajem. Takvi ljudi rado prihvaćaju novčane ponude od Rothschilda i jako su im zahvalni i odani. Kad ti agenti uspostave profitabilne poslove oni na isti način daju novac novim agentima. Porodica Rothschild, uz pomoć svojih agenata, također daje ljudima utjecajne nagrade i pozicije u svijetu. Onda oni brbljaju nešto na televiziji podržavajući politiku porodice Rothschild, zarađuju puno novca, i zauzvrat su vrlo odani ljudima koji su im dali priliku da to čine. Tako je porodica Rothschild izgradila tajnu hijerarhijsku strukturu agenata pomoću koje vlada svijetom.  

Pri vrhu te strukture se najvjerojatnije nalaze porodice kao što su Rockefeler, Morgan, Wartburg ali ni jedna se ne može povezati sa porodicom Rothschild iako to one i te kako jesu. Negdje dosta niže na hijerarhijskoj ljestvici su ne tako davno postavljeni Warren Buffet i George Soros. Neke porodice su eksponirane a mnoge su potpuno povučene. Na dnu te strukture se najvjerojatnije nalaze novonastali ruski bogataši kao što su Abramovič, Guzinski, Khodorkovski i cijela armija neeksponiranih bogatih ljudi. Kako su se oni obogatili? Neki agent porodice Rothschild je tim ljudima prišao i ponudio veliki novac da vode poslove u njihovo ime i to je sve. Mnogi od njih propadaju ali to ne zabrinjava Rothschilde jer će oni koji uspiju spriječiti nastup bilo kakve konkurencije. Tako je izgrađena tajna organizacija koja vlada svijetom. Neki tu organizaciju zovu Masoni a njen vrh Iluminati.  

Predsjednici država su dio te strukture iako to oni ne moraju znati. Oni dobijaju velike donacije i medijsku podršku od strane agenata porodice Rothschild bez čije pomoći ne mogu biti izabrani za predsjednike. Oni su zato jako zahvalni. Pomoću njih porodica Rothschild vlada nad svim važnim svjetskim organizacijama uključujući UN. Porodica Rothschild je u stanju provesti gotovo sve što hoće u Savjetu Sigurnosti zato što je većina država članica pod njenom kontrolom. Tako Rotschildi vladaju svijetom. Ipak još im se mogu suprotstaviti Rusija i Kina sa pravom veta koji imaju u UN. 

Porodica Rothschild preko svojih agenata drži pod kontrolom većinu vlada i korporacija zapadnog svijeta. Ali to im nije dovoljno. Oni žele sve kompanije i države staviti pod vlastitu kontrolu. Oni pomoću svoje ekonomske i političke moći vrše pritiske na nezavisne države svijeta da se pokore njenim zahtjevima. Ukoliko se neka država suprotstavi volji Rothschilda ona dolazi na crnu listu i tada trpi ekonomske i političke napade koji imaju cilj da je destabiliziraju. Ukoliko nisu uspješni u tome tada slijede vojni napadi preko NATO pakta. NATO je njihova privatna vojska.  

***

Teroristički napad na Svjetski trgovački centar 9-11 u New Yorku je posljedica američke agresivne politike u svijetu. Neki teoretičari zavjere za taj teroristički čin optužuju Američku vladu. Neki vjeruju da je Američka vlada postavila eksploziv u Svjetski trgovački centar u slučaju da udar aviona ne bi bio dovoljan da ih poruši. To je glupost. Kad se o gluposti radi odmah se proizvode filmovi koji imaju zadatak da zavedu ljude na pogrešnu stranu. Američka vlada je optužena zato što predstavlja simbol moći i nepravde u svijetu i nije to bez razloga tako. Osim toga ljudi ne mogu ništa učiniti protiv Američke vlade što daje legitimitet nepravdi u svijetu. To je jedan od nevidljivih ciljeva zavjere. Ukoliko bi se ipak otvorila istraga o tome da li je Američka vlada postavila eksploziv u Svjetskom trgovačkom centru, uspostavilo bi se da je Američka vlada nepravedno optužena. To ne znači da porodica Rothschild nije sudjelovala u napadu na Svjetski trgovački centar preko svojih arapskih partnera ali nju nitko ne optužuje.     

Odmah poslije tog terorističkog čina predsjednik SAD George Bush je smanjio civilna prava i slobode Amerikanaca i kao odmazdu planirao je napad na Afganistan, Irak, Siriju, Libanon, Libiju, Somaliju, Sudan i Iran. To je izjavio američki general Wesley Clark u emisiji Democracy Now 2.3.2007. Izjava generala američke vojske nije probudila nikakav interes američkog pravosuđa ni medija. Zašto? Zato što su američko pravosuđe i mediji pod kontrolom porodice Rothschild. Veliki utjecaj na organe vlasti u Americi dolazi od strane Američko Izraelskog odbora za javne poslove AIPAC. Predsjedniku Bushu nije bila važna činjenica da je većina terorista bila saudijskog porijekla. Njemu nije palo na pamet da napadne Saudijsku Arabiju jer je ona pod kontrolom porodice Rothschild, on je napao države koje nisu pod kontrolom porodice Rothschild da bi ih pokorila.

Agresija na Irak je bila čisti kriminal prema bilo kojem zakonu koji se bavi sa agresijama na zemlje. Agresiju su započeli predsjednik SAD George W. Bush i premijer Velike Britanije Tony Blair pod optužbom da Irački predsjednik Sadam Husain proizvodi oružje za masovne destrukcije (WMD). Istraga je poslije pokazala da su sve optužbe bile izmišlljotine. Svakome ko se bar malo potrudi da objektivno sagleda zbivanja u svijetu je jasno da je agresija na Irak provedena zbog kontrole nad iračkom naftom. Na čelo Iraka mogu doći samo poslušni ljudi koji će osigurati povoljnu eksploataciju nafte porodici Rothschild. Predsjednik SAD George W. Bush je agresijom na Iraq, ubio stotine hiljada Iračana i više od 4000 vlastitih vojnika uz 30.000 ranjenih. Uz to George Bush je za potrebe rata potrošio jedan trilion američkih dolara koje mora vratiti američki narod. Zbog agresije na Irak, svaki stanovnik Amerike sada duguje 3.000 dolara više američkoj federalnoj banci.

Libiji su nametnute ekonomske sankcije od strane Ujedinjenih nacija zbog navodnog Libijskog organiziranja afere Lockheed u kojoj je eksplodirao putnički avion kojom prilikom su poginuli svi putnici. Izneneda ekonomske sankcije Libiji su ukinute. Zatim je u ime pomirenja sa Zapadom pukovnik Gadafi pozivan u goste. To je učinjeno sa idejom da ga uspavaju dok su iza njegovih leđa organizirali oružanu bunu u istočnom dijelu Libije. Oni su znali da će Gadafi krenuti u gušenje pobune pa su unaprijed pripremili i jako brzo progurali u UN zabranu leta libijske avijacije. Ta zabrana leta je dala NATO paktu pravo da leti iznad Libije ali mu nije dozvolila da se stavi u službu libijskih pobunjenika. Ali NATO, privatna vojska porodice Rothschild je to ipak učinila zato što je iznad zakona. Libijski pobunjenici su pobijedili zato što su dobili uređaje za navodjenje NATO bombi. Gdje god su se pobunjenici i regularna libijska vojska sukobile laserski navođene bombe NATO pakta su uništile regularnu vojsku Libije. Libijski pobunjenici u suprotnom ne bi mogli pobijediti regularnu libijsku vojsku a pogotove ne u tako kratkom periodu. Gadafi je ubijen a na čelo Libije će doći poslušni ljudi koji će slijediti intarese porodice Rothschild. U svakom drugom slučaju ti ljudi neće moći biti na vlasti. Interesantno je spomenuti da je sin Jacoba Rothschilda, Nathanel, prijatelj Saif al-Islama, sina Moamera Gadafija. Jacob Rothschild je monstrum koji krije svoju narav prikazujući sebe kao filantropa.

Sredstva javnog informiranja u svijetu sve više pišu kako je napad na Libiju bio pogreška. To jest bila velika pogreška prema narodu Libije zato što sada živi puno gore. To je greška i za zapadne vlade jer nisu ništa pozitivno ostvarile sa intervencijom. Proizveli su veliki broj izbjeglica iz Libije koje traže spas u Evropi. Ali za porodicu Rothschild to nije bila pogreška. Dapače oni su ostvarili svoje ciljeve u potpunosti. Oni su svjesno proizveli kaos u Libiji da bi smijenili Gadafija koji im se suprotstavljao. Neko bi mogao reći da sada libijska nafta ne pripada nikome ali to nije istina. Ona je samo uskladištena za buduću upotrebu i pripada porodici Rothschild, samo što to nitko ne zna. Jednog dana će se uspostaviti neka vlast u Libiji poslije ko zna koliko godina iscrpljujučih borbi. Ona neće imati nikakvog izbora nego da bude kooperativna sa Rothschildima. Libija će postati kolonija kao što su sve ostale zemlje zapadnog svijeta.

Isto se dogodilo U Siriji. Samo za razliku od Libije i također Jugoslavije, Sirija posjeduje ruske protuavionske rakete novije generacije koje bi mogle rušiti avione NATO pakta. To je jedini razlog zašto NATO ne napada. Sve ostalo je isto. Zapadne zemlje su uspostavile ekonomske sankcije Siriji. Proglasili su pobunjenike u Siriji za legitimne predstavnike države. Oni naoružavaju pobunjenike i tako produžavaju rat i užasnu situaciju u zemlji. Tako su nastali pobunjenici pod nazivom ISIS. Oni su se oteli kontroli zapada i bore se za vlastite interese protiv interesa zapada. Opet zapadna sredstva javnog informiranja spominju pogrešku zapada. Ja nisam siguran u to. Strah od ISISa pomaže razvoj vojne industrije i donosi profite krupnom kapitalu. Njemu odgovaraju izbjeglice koje bježe u Evropu jer stvaraju antagonizam u Evropi koji širi mržnju među narodima. Kaos koji se javlja uvijek  pomaže krupnom kapitalu da vlada nad ljudima. Ništa se ne događa slučajno.

Možda niste primijetili ali smjene vlasti na Bliskom istoku se događaju samo u zemljama koje su u ruskoj zoni interesa, koje imaju rusko naoružanje. U zemljama koje su u američkoj zoni interesa, koje imaju američko oružje, u kojima je uspostavljena američka kontrola, nema smjene vlasti. Na bliskom istoku su manje više sve zemlje iste. Zašto se događaju pobune samo u zemljama ruske zone interesa? Zato što su te zemlje nezavisne od zapada i osvajači svijeta ih žele pokoriti.

Osvajači svijeta naravno žele pokoriti i Rusiju. Oni su kolonizirali gotovo sve zemlje na putu do Rusije. Sada nastoje politički i ekonomski izolirati Rusiju. Nedavna revolucija u Ukrajini je imala upravo taj cilj. Opet su kriminalne zapadne vlade pokrenule revoluciju u stranoj zemlji, opet su priznale nasilnu smjenu vlasti u toj zemlji, opet su sredstva javnog informiranja dezinformirala zapadnu javnost šireći laži o svemu šta se tamo događa. Predsjednik Rusije Putin je neosnovano proglašen za agresora u Ukrajni od strane najviših predstavnila zapadnih vlada. Rusija se sa pravom suprotstavila i tako je ušla u politički i ekonomski sukob sa zapadom. Taj sukob će trajati jer zapad neće odustati od svojih ciljeva niti će Rusija odustati od svoje suverenosti.  

Nema nikakve sumnje da je Amerika organizirala pobunu u svim socijalističkim zemljama zato što je to bio prioritet američke hladnoratovske politike. Tako su napali i Kinu na trgu Tijanmen u Pekingu organiziranjem prosvjednika koji su tražIli političke promjene u Kini. Kina je odlučno spriječila američko miješanje u njene unutrašnje stvari protjerivanjem prosvjednika. Zahvaljujući gušenju pokušaja prevrata na trgu Tijanmen, Kina se nije raspala, nije u ruševinama građanskog rata ili kolonija svjetskih bogataša. Zapadna sredstva javnog informiranja su tada izvijestila da je kineska vojska napravila pokolj pucajući na te demonstrante. Poginuo je relativno mali broj ljudi u odnosu na broj sudionika demonstracija. Kina se trudila da uspostavi red sa što manje žrtava. Dali je mogla bolje teško je reći.

U svim sukobima u svijetu predsjednici Amerike javno zastupaju interese krupnog kapitala. Kakve koristi oni od toga mogu imati? Nikakve, oni čak i ne znaju što se događa u svijetu jer dobijaju vrlo probrane informacije ili čak dezinformacije. Isto kao i vi dragi ljudi. Predsjednik Obama dobija instrukcije od brojnih savjetnika. On jeste sam birao svoje savjetnike ali samo među ljudima koji podržavaju politiku porodice Rothschild jer drugi ni nemaju pristup do njega. On je lutak na koncu.

***

Porodica Rothschild je osnovala Međunarodni sud pravde u Hagu. Međunarodni sud pravde je i te kako potreban ali on mora suditi svima podjednako koristeći međunarodno prihvaćene zakone i kriterije. To nije slučaj sa sudom u Hagu. Američka vlada je otvoreno izjavila da se taj sud ne može odnositi na američke građane. Formalno taj sud nije ni legalan jer ga nije prihvatila skupština UN nego Savjet sigurnosti u kojem porodica Rothschild kontrolira većinu zemalja članica. Međunarodni sud u Hagu je osnovan sa ciljem da da bi spriječio svaki otpor hegemoniji porodice Rothschild. Taj sud između ostalih financira George Soros nedvojbeno agent porodice Rothschild. Pukovnik Gadafi je optužen u Međunarodnom sudu u Hagu za zločine protiv svog naroda u svojoj zemlji gdje su ga pobunjenici nasilno svrgli sa vlasti. Predsjednik Milošević je optužen u Međunarodnom sudu u Hagu za zločine koje koji mu nisu mogli biti dokazani za četiri godine suđenja. On je ubijen u Hagu pomoću stresa kojemu je bio izložen i pomoću neodgovarajuće medicinske pomoći. Predsjednik Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj je optužen u Međunarodnom sudu u Hagu za zločine počinjene za vrijeme građanskog rata na teritoriji Jugoslavije. Sam se predao sudu. Vojislav Šešelj je ležao više od jedanaest godina u zatvoru bez presude. Pustili su ga iz zatvora pez presude kad se ustanovilo da je teško bolestan od raka. Ovako nešto je moguće samo na Rothschildovom sudu. U Hagu je zločinac dobio legalno pravo da sudi svojim žrtvama.

Porodica Rothschild jako voli liberalnu demokraciju jer joj ona omogućava da financira i medijski podrži stranke koje želi bilo gdje takav oblik demokracije postoji u svijetu. Teško im se itko može suprotstaviti. Rusija je uspješna u tome samo zahvaljujući popularnosti predsjednika Vladimira Putina. Porodica Rothschild naporno radi na rušenju njegove popularnosti.  Uslijed pritiska zapada predjednik Putin može jednog dana izgubiti popularnost i tada na vlast u Rusiji mogu lako doći poslušnici porodice Rothschild. Rusija bi tako postala dio NATO pakta a svo bogatstvo Rusije bi se u bescjenje otkupilo od agenata porodice Rothschild. Vjerojatno je ista sudbina namjenjena Iranu. 

Takozvane jednopartijske komunističke zemlje kao što su Kina, Sjeverna Koreja i Kuba su najveća prepraka porodici Rothschild i zato su one medijaski najviše napadane na zapadu. Ako porodica Rothschild kompletno zavlada svijetom liberalne demokracije tada će se komunističke zemlje ostati izolirane i trpjeti će političke i ekonomske pritiske cijelog svijeta. Hoće li Kina pasti pod tim pritiscima ili će zapadne zemlje prije kolapsirati pod vlastitim problemima ja ne znam. Ono što ja znam jest da društvo u takvim situacijama često nalazilo izlaz u destrukcijama i to se lako može ponoviti. Porodica Rothschild već dugo priprema ljude na to pomoću brutalne stvarnosti, brutalnih filmova i televizijskih emisija. 

Ovdje se radi o duboko studiranoj konspiraciji razvijanoj stoljećima i razrađenoj do detalja. Cilj te konspiracije je udruživanje svih država svijeta i formiranje svjetske vlade pod kontrolom koja bi rukovodila cijelim svijetom. Naravno porodice Rothschild, planira da ona vlada cijelim svijetom Ta vlada će u najmanju ruku vladati na isti način kao što danas vlada zapadnim svijetom. Porodica Rothschild planira i udruživanje kompanija cijelog svijeta. To će se po svojoj prirodi razvijati do formiranja monopolnih proizvođača na svjetskom nivou. Tu najvjerojatnije leži budućnost ekonomije jer se tako lakše planira i realizira stabilna proizvodnja. Problem samo leži u tome što bi porodica Rothschild kao većinski vlasnik kompanije svijeta preuzela na sebe legalno upravljanje nad tom kompanijom a to znači pravljaunje nad cijelim svijetom. Oni su već danas većinski vlasnici zapadne ekonomije samo to kriju. Oni namjeravaju princip vlasništva nad privredom pretvoriti u princip odlučivanja u društvu. Drugim rječima oni namjeravaju postati neprikosnoveni autoriteti svijeta a narod bi ostao potpuno obespravljen. Zamislite što bi se dogodilo sa ljudima koji bi bili otpušteni u takvoj kompaniji? Već današnji kapitalizam je vrlo blizak feudalizmu ili čak robovlasništvu.   

U svrhu vladanja svijetom porodica Rothschild je osnovala regrutni centar za političare i korporacijske egzekutive u takozvanoj Bilderberg grupi. Službeno njihovi sastanci služe državnim i korporacijskim vođama da se međusobno savjetuju po pitanju međunarodnih odnosa i ekonomije. U realnosti to savjetovanje je jednosmjerno i potiče samo od porodice Rothschild. Svi kandidati za predsjednike značajnih država zapadnog svijeta i velikih korporacija su izabrani prisustvom na tim sastancima a savjeti im pomažu da ne skrenu sa Rothscildova puta. Njihova glavna karakteristika je zahvalnost ljudima koji su im pružili šansu da dobiju visoke pozicije u društvu i zato pružaju takvim ljudama apsolutnu podršku. Jako malo tih ljudi zna da je na vrhu piramide porodica Rothschild.  

Moć porodice Rothschild je veća nego bilo kojeg imperatora u povijesti čovječanstva. Oni nemaju apsolutnu moć ali posjeduju nevjerojatne razvijene političke i ekonomske instrumente kojima vrše pritiske svuda u svijetu i tako osiguravaju provođenje svoje volje efikasnije nego što je to mogao sanjati bilo koji imperator u povijesti. O tome sam napisao članak: “Jacob Rothschild je kriv za konspiraciju protiv čovječanstva.”

Iako se porodica Rothschild daleko bolje pripremila od svojih prethodnika, ona pravi iste greške kao nihovi prethodnici. Ona ne može zavladati cijelim svijetom zato što bi se ljudi pobunili i da dobiju zlatne kaveze. Ljudi na prvom mjestu trebaju slobodu.  

***

Kapitalizam ima svoje unutrašnje kontradikcije koje će ga prije ili kasnije uvući u duboku krizu iz koje se ne može izvući i tada će postati vrlo agresivan. Već danas smo svjedoci prevelikih ekonomskih razlika među ljudima i državama. Tu se naziru veliki problemi u budućnosti, počevši od nekontroliranih migracija sa kriminalom svakojake vrste pa do ratova. Osim toga kapitalizam je izgradio pretjerano veliku proizvodnju koja besmisleno rasipa prirodna bogatstva. Nedostatak prirodnih resursa koji je sa takvim rasipanjem neminovan, će dovesti ljude pred borbu za opstanak. Ako se nešto značajno ne promijeni to će prije ili kasnije nesumnjivo dovesti do ratova u kojima će veliki dio čovječanstva biti izbrisan sa lica zemlje. Mi to moramo spriječiti formiranjem daleko boljeg društva. 

Ideologija kapitalističkog liberalizma ne može više doprinositi razvoju društva. Došlo je vrijeme da on ode. Ono što danas najviše čuva kapitalizam je nepostojanje boljeg sistema koji bi ga mogao zamijeniti. Ja sam formirao takav sistem i opisao sam ga u ovoj knjizi. Taj sistem mora biti baziran na jednakim pravima među ljudima. On mora pružiti slobodu svakom članu zajednice. On mora racinalno koristiti prirodne resurse jer nema mogućnosti, pa ni potrebe, za stalan porast produktivnosti. On mora skratiti radno vrijeme da bi se mogla kreirati radna mjesta za sve ljude i da bi se mogla povećati kvaliteta života svih ljudi. To je pretežak zadatak za kapitalizam. Pokraj toga budućnost će zahtijevati uvođenje kooperacije izmedju radnika, kompanija i država. Posljednje je neostvariv zadatak za kapitalizam što znači da su promjene političkog i ekonomskog sistema nužnost ostvarenja bolje budućnosti čovječanstva.

 Natrag na početak