Prevedeno sa engleskog foruma:

Fred Chittenden je napisao:

Radne privilegije se najbolje utvrđuju ugovorom između radnika i poslodavca uz neka osnovna civilizacijska ograničenja u tom procesu. Generalno uzevši, što je sistem više centraliziran to je manje produktivan i rezultira radnom prisilom. I obratno.

Aleksandar Šarović wrote:

Slobodno tržište koje poznajemo daje najveću produktivnost ali isto tako daje neka ograničenja kao što su neracionalna proizvodnja, nestabilna produkcija, nepravedna raspodjela pogodnosti i krize. Centralizirani proces proizvodnje prilično uspješno rješava ove probleme. Da, generalno uzevši do sada su više centralizirani procesi davali manje produktivno okruženje. Ali to će se promijeniti u budućnosti. Zahvaljujući razvoju kompjutorske tehnologije centralizirano upravljanje velikim kompanijama postaje jednostavnije i efikasnije nego što je to bilo prije i kao rezultat velike korporacije su profitabilnije nego male kompanije i stalno rastu. Ipak, velike internacionalne kompanije su još uvijek nesposobne riješiti društvene probleme kao što je to nezaposlenost, pravedna raspodjela pogodnosti koje proizlaze iz rada tako da će društvene krize također rasti. U svrhu rješavanja ovog problema ja predlažem daleko više tržišta nego što ga kapitalizam može podnijeti. U javnim kompanijama treba uvesti stalno otvorenu radnu konkurenciju gdje će svaki posao dobiti radnik koji ponudi najveću produktivnost, nižu cijenu tekućeg rada i veću odgovornost za obavljanje željenog posla. Ovo je veliki izazov za društvo ali ujedno i budućnost proizvodnje. U svrhu smanjivanja tenzija zapošljavanja centralizirano rukovodstvo će morati otvoriti toliko radnih mjesta koliko ima radnika na raspolaganju. Takva ekonomija će konačno riješiti probleme današnjeg privređivanja.

Ovakav oblik privređivanja će biti daleko bolji i profitablniji od proizvodnje privatnih preduzetnika tako da će privatne kompanije gubiti u takmičenju na slobodnom tržištu. Da bi izbjegli gubitke vlasnici privatnih kompanija će se pridružiti javnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju. Oni će za svoje vlasništvo dobiti "humanističke akcije" proporcionalno njegovoj vrijednosti i to će proporcionalno povećati njihov dohodak. Može se pretpostaviti da će kapitalisti pronaći interes u prodaji svog vlasništva društvu. Ukoliko ne, niko neće pokušavati da im oduzme njihovo vlasništvo.

Cyrill Vatomsky je napisao:

Da li vi govorite o centraliziranom planiranju ili o individualnom planiranju?

Aleksandar Šarović wrote:

Proizvodnju će planirati proizvođači na isti način kao što to kompanije rade danas. U svrhu ostvarenja najboljeg rezulatata oni će pozivati potrošače da naručuju svoju potrošnju. To će formirati demokratsku plansku ekonomiju - najbolju i najsigurniju moguću ekonomiju. Tako će centralizirano planiranje biti u stvari  samo suma svih individualnih planiranja.

Naravno, ja vjerujem da je centarlizirano planiranje najbolje moguće planiranje. Ono je racionalnije i sigurnije od planiranja nezavisnih kompanija. Veliki kompanije to znaju i to je razlog zašto se one udružuju. Da bi izbjegli slabu produktivnost koja je na primjer postojala u sovjetskom modelu privređivanja mi trebamo prebaciti tržišno natjecanje na niži nivo, na nivo radnih mjesta. Najbolji radnik na svakom radnom mjestu će osigurati najveću moguću produktivnost (13 stranica iz moje knjige ovdje će to objasniti).

Kao rezultat, potrošači će imati manju mogućnost da biraju između sličnih oblika roba i usluga zato što će se natjecanje između sličnih roba i usluga smanjivati. To će donijeti više racionalnosti u proces proizvodnje. Kvalitet roba i zadovoljstvo uslugama će se osigurati pomoću ocjenjivanja proizvođača od strane potrošača. Sjećate li se demokratske anarhije (plus minus jedan dolar ili tako nešto)? 

To je budućnost svega.

Adrian Parker je napisao:

Zašto bi "socialistička kompanija" alocirala resurse imalo efikasnije nego što to može kapitalistička kompanija? Sigurno postoji velika stimulacija u kapitalističkim kompanijama da također dobiju "najboljeg radnika na svakom poslu", i ja ne vidim zašto bi socijalistički sistem to mogao učiniti mudrije nego kapitalizam. (Ako kapitalistička kompanija ne alocira resurse dobro, ona se ne može takmičiti sa uspješnim kompanijam, tako da je moguće da će postojati kapitalističke kompanije koje će moći postaviti "najboljeg radnika na svakom poslu" isto kao i socijalističke kompanije.)

Aleksandar Šarović je napisao:

U stvari ja sam tu kompaniju nazvao humanistička kompanija. Zvuči čudno u početku ali ja sam se već navikao na to.

Kapitalistička kompanija neće moći alocirati resurse tako dobro kao humanistička. Na primjer u kapitalističkoj kompaniji radnik koji ponudi veću produktivnost recimo 5% od postojećeg radnika na željenom radnom mjestu ne može dobiti željeni posao. On se čak ne može ni prijaviti za željeno radno mjesto ako ne postoji oglas da je radno mjesto otvoreno. Vlasnik kompanije ne može prihvatiti takvu ponudu jer nema nikakve garancije da će ponuđena produktivnost biti i ostvarena. Postojeći zakoni onemogućavaju vlasnike kompanija da otpuste postojećeg radnika da bi zaposlili drugog radnika koji je produktivniji čak i kada bi to oni htjeli. Ja ovdje govorim o takmičenju za svako radno mjesto u bilo kojem trenutku.  

Humanistička kompanija će lako provesti sve gore navedeno i zato će biti više produktivna. U društvu od milion radnika na primjer svaki od njih će biti u mogućnosti da se takmiči za svako radno mjesto. Logika kaže da će barem jedan od njih ostvariti veću produktivnost od radnika u kapitalističkoj kompaniji gdje takva takmičarska mogućnost ne postoji.

Drugo, svi radnici će biti humanistički akcionari humanističke kompanije, tako da će zasigurno biti mnogo više zainteresirani i odgovorni u radu nego što to mogu biti radnici u kapitalističkoj kompaniji. Kao rezultat, humanistička kompanija će biti znatno produktivnija i zato će se kapitalistička kompanija morati povući. Možemo pretpostaviti da će se kapitalističke kompanije boriti za svoj opstanak pokušavajući formirati jednaku radnu organizaciju kao humanističa kompanija ali one nikada neće moći ponuditi radnicima da sudjeluju u procesu odlučivanja, da sami određuju svoje odgovornosti i dohotke, tako da će kapitalističke kompanije morati otići u povijest.

Adrian Parker je napisao:

Zašto niko nije do sada uspostavio humanističku kompaniju ako je ona superiorna postojećim kapitalističkim kompanijama? Da li je potrebna promjena zakona koja bi poslodavcima davala moć da otpuštaju bilo koga ko po njihovom mišljenju nije dovoljno efikasan na svom poslu?

Aleksandar Šarović je napisao:

Prvo moram reći da u novom sistemu više neće postojati odnos zapošljavanje-otpuštanje. Bolja radna punuda će dobiti posao u svakom trenutku. Ako radnik ne ostvari ponuđenu produktivnost on će platiti svoju odgovornost pomoću humanističkih akcija koje posjeduje. Kako će to izgledati u praksi? Ako ja na primjer, poželim da dobijem posao koji pripada nekom drugom radniku, ja ću morati ponuditi veću produktivnost ili nižu cijenu tekućeg rada na tom radnom mjestu. Zatim će postojeći radnik koji radi na radnom mjestu koje bih ja želio uzeti imati dva izbora: prvi, morati će prihvatiti moju ponudu što će mu omogućiti da nastavi raditi na svom radnom mjestu; ili drugi izbor, odgovornost prema novim radnim zahtjevima će ga prisiliti da napusti svoje radno mjesto. Ako napusti svoje radno mjesto on će nastaviti da prima dohodak koji će svaki mjesec biti niži u periodu dok ne radi. Međutim, sistem će lako kreirati potreban broj radnih mjesta tako da neće biti teško pronaći novi posao.

Prikazao sam osnove raspodjele rada u 13 stranica svoje knjige. Ideja je vrlo kompeksna i još uvijek zahtijeva dosta istraživanja i balansiranja. Ja sam siguran da će se na kraju raspodjela rada provoditi vrlo jednostavno i glatko. Naravno, prije implementacije sistema radne konkurencije mora biti donešen novi zakon o radu i on mora biti prihvaćen pomoću koncenzusa političkih partija i na narodnom referendumu. Osim toga novi sistem zahtijeva humanističko vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju (slično je javnom vlasništvu) što nije jako popularna ideja danas. Sistem zahtijeva razvijenu informacijsku tehnologiju što je ostvareno tek nedavno. Neko je morao i izmisliti kako radi humanistička kompanija i tu nije bilo puno ponuda. Da ne spominjem da će u novom sistemu moćni ljudi danas izgubiti svoje privilegije i to oni svakako ne vole. Sve to je razlog zašto humanistička kompanija još nije uspostavljena. 

 Natrag na početak