Prevedeno sa engleskog foruma:

Ron Peterson je napisao:

Ne vidim kako A. Šarović rješava problem, čini mi se da ispunjava želje kapitalista, svaka osoba treba da ima glas proporcionalno svojem bogatstvu. Ako mjerimo osobni doprinos pomoću broja sati koliko je osoba radila u svom životu, četrdesetgodišnjak će imati dvostruko veću glasačku moć od tridesetgodišnjaka. Ron.

Aleksandar Šarović je napisao:

Vjerujem da je jednako pravo glasa ideal kojem trebamo težiti. Ali u ovom trenutku to je potpuno neprihvatljivo moćnim ljudima po svijetu zato što jednako pravo glasa u stvarnoj demokraciji može odlučiti da oduzme moć najmoćnijim ljudima svijeta. Stvar je u tome da moćni ljudi kreiraju pravila u društvu bez obzira kakva takozvana demokracija je uspostavljena. Oni ostvaruju ogromnu korist iz sistema i prije će proizvesti ogromnu destrukciju nego što će dati stvarno jednako pravo glasa ljudima. Sa druge strane može se naći opravdanje u dodjeljivanju većeg prava glasa ljudima koji su više doprinijeli razvoju društva. Takva mjera može biti vrlo stimulativna za produktivnu orjentaciju društva.

U takvim uvjetima kompromis koji sam predložio izgleda kao najbolje rješenje. Taj kompromis treba da bude podjednako prihvatljiv svim ljudima. Mi možemo bazirati glasačku moć na jednakosti kao što je to danas. Na to možemo postaviti dodatnu glasačku moć svakom čovjeku proporcionalno bogatstvu koje posjeduje. Ukupan broj radnih sati koje je čovjek proveo u radu može također biti nekako uključen. Nadalje vrijednost postoji i u stvaranju novog života (rađanje djece), obrazovanju, kao i u bilo kojem doprinosu koji unapređuje život društva (što je malo teže definirati), itd. Utjecaj svakog oblika vrijednosti na snagu glasačke moći će se utvrditi kroz teške pregovore političkih partija. Ali konačno one mogu proizvesti rezultat (koncensus) sa kojim će se lako obračunavati glasačka moć svakog čovjeka. Finalni rezultat može biti jednaka glasačka moć svih ljudi (ukoliko se svi slože da se pravo glasanja dobija samo postojanjem) pa do recimo neograničeno različite glasačke moći između ljudi. 

Da li bi različita glasačka moć bila nepravedna? Teško ako to usporedimo sa onim što imamo danas. Danas sedamnajstogodišnjak nema nikakvu glasačku moć a osamnajstogodišnjak ima glasačku moć koja ne odlučuje ništa. Moja ponuda će biti podjednako prihvatljiva svima. Moćni ljudi će odustati od vladanja društvom ali će za uzvrat dobiti pristojnu i prihvatljivu glasačku moć i mnoge druge koristi kao što je veliki dohodak na primjer. Ostali će izgubiti stvarno nepostojeću jednaku glasačku moć ali će dobiti neku stvarnu glasačku moć vjerojatno po prvi put u povijesti čovječanstva. Cijelo društvo će imati koristi u stabilnosti, sigurnosti i produktivnosti sistema. Da li je to moguće ostvariti? Slično se već dogodilo kada su neki evropski kraljevi dobrovoljno odustali od apsolutne moći i dali moć parlamentima.

Cyrill Vatomsky je napisao:

Najveći problem leži u idealiziranom pogledu: mi možemo kreirati neki mehanizam koji će praviti čuda. Ko će donositi odluke o čemu će se odlučivati? I konačno, ko će donositi konačne odluke? Možete li garantirati da  tako neprirodan proces neće biti a) uništen pomoću loših procjena ili (vjerojatno) b) korumpiran iznutra? To je nemoguće ostvariti. Specijalizacija u modernom svijetu zahtijeva profesuionalne donosioce odluka. U vašem sistemu, svaki brzopleti emocionalni čovjek će imati svoj glas također.

Aleksandar Šarović je napisao:

U sistemu koji sam predložio ljudi će birati političke partije isto kao i danas. Političke partije će pripremiti Ustav i neke najznačajnije zakone kao što je zakon o donošenju odluka i zakon o radu. Ovi zakoni će biti uspostavljeni koncenzusom političkih partija a poslije toga oni će morati biti prihvaćeni na referendumu sa recimo 2/3 ukupnog broja glasova i to će biti finalno. Ja ne vidim značajne promjene ovdje.

Demokracija će specijalno biti potrebna u ekonomiji. Svaki član društva će odlučivati o makroekonomskoj politici društva. To će biti ostvareno tako što će svaki glasač raspodijeliti svoje glasačke bodove (količina će biti istovjetna ukupnom bruto dohotku samog glasača) za potrebe individualne potrošnje, zajedničke potrošnje, i za razvoj privrede društva u mogućem intervalu koju određuje parlament. Suma svih tih glasačkih bodova iskazana od svih glasača će odrediti alokaciju ukupne količinu novca za svaku grupu. Alokacija novca za potrebe zajedničke potrošnje može nadalje biti donešena neposredno voljom naroda koliko god bi narod imao interes da ih donosi. Narod može neposrdno na isti način odlučiti i o visini minimalnog dohotka. Ove odluke će biti konačne.

Ja ne mislim da je bilo kakvo obrazovanje potrebno za glasanje o takvim odlukama. Ljudi će jednostavno kroz svoju životnu praksu zaključivati koji fondovi trebaju više novaca a koji manje i to je sve. Ovih nekoliko odluka će određivati kompletnu makroekonmsku politiku društva i tako će na jednostavan i ekstremno efikasan način omogučiti ljudima da sami rukovode cijelim društvom. Ja ne vidim zašto vi mislite da je neposrednu demokraciju nemoguće ostvariti, ili zašto bi ona bila neprirodna, ili kako ona može biti korumpirana? Nasuprot, mislim da će takva demokracija biti najbolji izbor za društvo. Ja bih rekao da neće biti potrebe za više demokracije od ovoga što sam opisao. Sve ostale odluke u društvu će donositi lideri i oni će biti neposredno odgovorni narodu.

Cyrill Vatomsky je napisao: 

Koncenzus implicira mogućnosti dogovora, nasuprot vladavine većine. Političke partije će imati velike tekoće sa bilo čime baziranim na koncenzusu. Kada je zadnji put koncenzus ostvaren o bilo čemu u demokraciji i na javnom nivou među predstavnicima. Nema koncenzusa.

Aleksandar Šarović je napisao:

Svaka odluka donesena protiv volje manjine na dugi period stvara štetu društvu. Ta šteta se manifestira u svim mogućim oblicima destruktivnosti u društvu. Hoće li političke partije doseći mudrost poslije katastrofa ili će svijest biti brža ostaje da se vidi. U najgorem slučaju, političke partije će pričekati nekoliko godina ili više i pokušati pronaći koncensus ponovo. Ipak, negdje u svijetu takav koncensus može biti pronađen uskoro i tada će on zasigurno pokazati svijetu šta je najbolji i najvjerojatnije jedini dobar izbor za čovječanstvo .

Političke partije će pripremiti sve glavne odluke koncensusom, što znači da mala partija može blokirati referendum (to svakako predstavlja jedan oblik prihvaćene neravnopravnosti u odlučivanju). Jednom kada neposredna demokracija bude uspostavljena narod jednostavno neće dozvoliti ništa manje od demokracije na isti način kao što danas ne dozvoljava robovlasništvo.

Na kraju mi pada na pamet da će nejednako pravo glasa dati prilično formalnu moć. Ono će više prikazati koliko je pojedinac doprinio izgradnji vrijedosti u društvu. Jedan čovjek sa jednim glasom ili sa hiljadu glasova ne može značajno promijeniti rezultat glasanja tamo gdje milioni ili milijarde glasova odlučuje. Stvarna individualna moć će proizaći iz demokratske anarhije i tu svaki čovjek mora imati podjednaku moć.