1.1             Čovjek

Priroda sadrži beskonačnu količinu materije sa energetskim nabojem što stvara neograničeno mnoštvo sila, akcija i reakcija, napetosti i ravnoteža. Čovjek je živi dio prirode koji posjeduje osjetilnost, misaonost i sposobnost svjesnog djelovanja. Priroda svojim kretanjem čovjeku stvara osjetilne pogodnosti i nepogodnosti. Osjetilna razlika između pogodnosti i nepogodnosti formira čovjekove potrebe. 

Čovjek svoje potrebe definira mislima. Pomoću misli čovjek stvara i akumulira svijest o pogodnostima i nepogodnostima odnošenja sa prirodom. Misli u različitim uvjetima formiraju različita emotivna stanja. Kada stanje prirode ne odgovara čovjekovoj prirodi u njemu se javlja nepogodna osjetilna ili emocionalna napetost koja koncentrira energiju na nalaženje pogodnog stanja.  

Čovjek uglavnom zadovoljava svoje potrebe svjesnim djelovanjem. Intenzitet djelovanja direkno ovisi o stupnju nepogodnosti. Male nepogodnosti induciraju malu energiju za kretanje, dok velike nepogodnosti koje dovode u pitanje i njegovu egzistenciju akumuliraju svu čovjekovu energiju u borbi za opstanak. Proces djelovanja traje dok čovjek ne zadovolji svoje potrebe. 

Zadovoljenje potreba donosi pogodnosti koje su proporcionalne intenzitetu prevladanih nepogodnosti. Pogodnosti se javljaju u obliku opuštanja od nepogodne napetosti i u osjetilnom i emocionalnom zadovoljstvu. Proces rezultira zasićenjem. Odnos potreba i zasićenja mijenja se periodično sa intervalima ovisnim o prirodi potreba. Period zasićenja oslobađa čovjeka potreba. 

Čovjek je ovisan o prirodi i stoga nije u potpunosti slobodan. Sloboda u najširem smislu predstavlja stanje potpune neovisnosti i stoga ne dozvoljava ni formiranje potreba. Čovjek koji ima životne potrebe, slobodu u najširem smislu ne treba. U užem smislu slobodu treba prihvatiti kao stanje koje omogućava zadovoljenje potreba jer čovjek koji ne može zadovoljiti svoje potrebe nije slobodan. Takva sloboda je uvjet ostvarenja čovjekove egzistencije, razvoja njegovih sposobnosti, moći, spoznaje i zato takvu slobodu čovjek može i treba imati.  

Priroda posjeduje neograničenu moć u odnosu na čovjeka ali se on svojim biološkim razvojem prilagođava kretanju prirode i razvija svoje sposobnosti tako da u normalnim prirodnim uvjetima može zadovoljiti svoje prirodne potrebe. Čovjek u prirodi može biti slobodan. Čovjekova sloboda se zasniva na njegovoj sposobnosti da može ono što želi, ali ta sloboda ovisi o njegovoj spoznaji da želi ono što može. 

Tokom svog života čovjek stječe mnoštvo pogodnih i nepogodnih osjetilnih i emotivnih stanja proizašlih iz odnošenja sa prirodom. Kontrolom i sređivanjem misaonih određenja o osjetilnosti i emotivnosti životne prakse čovjek stvara znanje o uvjetima koji donose pogodnosti i nepogodnosti u prirodi. Formiranje znanja je čovjekova najveća sposobnost. Znanje podrazumijeva formiranje objektivnih određenja o zakonitosti kretanja u prirodi, određenja koja pod jednakim uvjetima formiraju jednake reakcije bez obzira na stupanj pogodnosti ili nepogodnosti koje takva određenja stvaraju. Objektivna određenja prikazuju zakonitost kretanja u prirodi onako kakva ona zaista i jesu. 

Znanje čovjeku daje moć da zadovoljava svoje potrebe svjesnim i organiziranim radom. Radom se čovjek suprostavlja nepogodnostima u prirodi planiranim radom. On proizvodi sredstva za vlastiti opstanak i ostvarenje većih pogodnosti. Radna sposobnost daje čovjeku veliku moć u prirodi.  

Ono što stvara pogodnosti ima svoju vrijednost. Čovjek prihvaća vrijednost tamo gdje mogu postojati razlike između pogodnosti i nepogodnosti, tamo gdje potrebe nisu zadovoljenje ili mogu biti nezadovoljene. Vrijednost je upravo proporcionalna sa potrebnošću.  

Proizvod rada ima svoju upotrebnu odnosno prirodnu vrijednost. Prirodna vrijednost proizvoda zadovoljava čovjekove prirodne potrebe vezane uz egzistenciju i životni standard. Rad neposredno sam po sebi donosi pogodnosti u nekoj mjeri tako da sam po sebi ima upotrebnu vrijednost u nekoj mjeri. Čovjekova svijetla budućnost leži u nalaženju rada koji donosi veće pogodnosti u svom trajanju jer tako doseže veće bivstvene pogodnosti. Takve pogodnosti su u pravilu dugotrajnije a mogu biti i intenzivnije od pogodnosti proizašlih iz konzumacije rezultata rada.    

Čovjek znanjem definira zakonitost kretanja u prirodi i što ih dublje otkrije to šire može primjeniti njihovu zakonitost. Znanje čovjeku daje moć koja je u svom obliku neograničena u odnosu na prirodu. Što čovjek više ovlada znanjem to može formirati veće potrebe jer ih može i zadovoljiti, to više ima kontrolu nad uvjetima koji formiraju njegova osjetilna i emotivna stanja. “Čovjek koji zna” je sposoban da otkrije i formira vlastitu progresivnu orijentaciju, da živi u skladu sa vlastitom prirodom, da se oslanja na vlastite snage, da vjeruje u svoju moć, u sebe. Takav čovjek je sposoban da razumije vlastiti odnos sa prirodom, da razvija konstruktivan odnos sa prirodom, da razvija ljubav prema prirodi, da nalazi zadovoljstvo u odnosu sa prirodom. Takav čovjek nužno živi u harmoniji sa prirodom.  

Što čovjek više zna, to više zadovoljava svoje prirodne potrebe, to više vjeruje u pogodnosti, to više gradi optimizam prema životu, to je uravnoteženiji, to je opušteniji, zadovoljniji, radosniji što živi. Genaralno govoreći, ovo je opis čovjeka koji živi prirodnim produktivnim životom i kao takav se lako prepoznaje. 

Najveći oblik znanja je mudrost a stječe se samo iskustvom normalnog prirodnog življenja. Mudar čovjek konstantno zadovoljava svoje prirodne potrebe i stoga doživljava široko zasićenje. On ima sve što mu treba bez obzira koliko to kvantitativno i kvalitativno bilo i stoga je zadovoljan. Prevladavanjem nepogodnosti i pogodnosti gube značaj, odnosno tamo gdje se smanjuju razlike između mogućih pogodnosti i nepogodnosti smanjuju se i potrebe. Što čovjek više zna to ima manje potrebe a to znači da se življenjem približava slobodi u najširem smislu.

 Natrag na početak