Hajde da sami odlučimo o našim porezima

Porezi imaju svrhu da zadovolje zajedničke potrebe društva. Takve potrebe bi trebao utvrđivati narod ali on gotovo nigdje nema utjecaj na kreiranje porezne politike. Niko ne pita radnike na primjer koliko bi htjeli platiti za poreze. A što je još puno gore, ljudi nemaju utjecaj na to kako će se porezni novac trošiti. Formalno ta potrošnja je u rukama vlada i parlamenta. Da, ljudi biraju svoje vlade demokratski slijedeći njihove programe na izborima. Ali oni se ne mogu pouzdati u vlade jer one rijetko ispunjavaju svoja obećanja. Na primjer, ja nisam nikada čuo da je neka vlada ponudila na izborima povećanje poreza; ipak praksa često pokazuje da porezi rastu. 

Vlade bi trebale trošiti porezni novac tako da zadovolje interes ljudi ali oni to ne čine. Kontrola nad prikupljenim poreznim novcem daje najveću moć u državi i vlade imaju tendenciju da troše taj novac po svojoj volji. Ali ni vlade nemaju najveću kontrolu nad tim novcem. U zapadnom svijetu, bogataši imaju najveću moć. Oni su razvili mehanizam koji im daje kontrolu nad državom uključujući i nad poreznim novcem. Taj mehanizam počinje sa prijateljskim savjetima i lobiranjem u vladama i parlamenatima a završava u korupciji i ucjenama. Oni su u tome jako uspješni a to znači da zajednička potrošnja slijedi interese bogataša a ne naroda. To nije pošteno. Mi svi plaćamo poreze a samo pojedinci imaju moć da ga koriste. To se mora promijeniti.  

U sistemu koji sam predložio niko neće moći preuzeti moć koja pripada narodu. Svaki čovjek će imati pravo da neposredno sudjeluje u formiranju porezne politike. On će to učiniti podjelom svog bruto dohotka na dio namjenjen vlastotoj potrošnji i na dio namjenjen porezima. Svi radnici zajednice će tako podijeliti svoje dohotke. Ukupna suma koju će radnici zajedno izjasniti za potrebe poreza će formirati ukupnu masu novca namjenjenog porezima. Ta količina novca će zatim biti prikupljena od radnika proporcionalno visini njihovih dohodaka. Možda ovo nije bilo dovoljno jasno: Neće svako plaćati porez onoliko koliko želi; nego će sudjelovati u formiranju ukupne porezne mase novca a zatim će se taj novac oduzimati od ljudi proporcionalno njihovim dohodcima.   

Na isti način ljudi mogu formirati raspodjelu prikupljenog poreznog novca na različite grupe zajedničke potrošnje. To može biti novac za potrebe zdravstva, za obrazovanje, za izgradnju novih objekata ili infrastrukture, itd. Teoretski, narod može dalje odlučiti o raspodjeli zajedničkog novca po grupama tako dugo dok ima interes da to čini. Finalnu raspodjelu zajedničkog novca unutar grupa će ostvariti rukovodioci takvih grupa. Oni će ostvariti najbolju moguću raspodjelu za narod zato što će podnositi odgovornost za svoj rad narodu pomoću ocjena koje će primati od naroda za svoj rad.

Ovakva porezna politika će značajno pridonijeti razvoju društva bez obzira kakve će odluke o porezima ljudi donositi. Slijedeći svakodnevno iskustvo ljudi će vlastitom praksom učiti koliko novaca treba izdvojiti za poreze i kako ga najbolje potrošiti. Oni će svakako alocirati više novca u poljima gdje imaju veći interes. Tako će na jednostavan način, zajednička potrošnja vrlo efikasno slijediti interes naroda i narod će biti vrlo zadovoljan. Jednom kada ljudi dobiju moć da odlučuju o svojim porezima i o načinu na koji će se porezni novac trošiti, niko im više neće moći oduzeti takvu moć jer oni to neće dozvoliti.

Natrag na početak