Sociologija otuđenja

Back Home Up

 

 

 

 

Kapitalizam
Socijalizam

 

 

 

2.2           Sociologija otuđenja

 

Diktatura autokracije  

Svaki čovjek po svojoj prirodi teži većoj moći za ostvarenje većih pogodnosti. Čovjek postaje svjestan svoje moći uspoređujući se sa drugim čovjekom. Taj čin je vjerojatno otuđen ali on kao takav oduvijek postoji i zato ga treba prihvatiti sve dok društvo ne pronađe orjentaciju koja će ga prevladati. Na putu dosezanja veće moći otuđeni čovjek može lako koristiti svoje sposobnosti za ostvarenje nadmoći nad drugim čovjekom. Uspješan pojedinac ostvaruje veća prava od drugih pojedinaca, nameće društvu svoju volju ili ukratko ostvaruje vlast u društvu.  

Vlast donosi velike otuđene pogodnosti i zato se među ljudima vodi bespoštedna borba za ostvarenje prava na vlast na svim poljima. Ni za šta se u povijesti čovječanstva nije prolilo toliko krvi kao u borbi za vlast. U toj borbi jači, spretniji, lukaviji ili pametniji pobjeđuje i vlada društvom. Silom uspostavljena vlast je neprikosnoveno autokratska i predstavlja diktaturu. Diktatori organiziraju sprovođenje vlasti u društvu na određenom teritoriju formiranjem ili preuređenjem države. Oni potpuno samostalno utvrđuju državno uređenje, zakone, propise i pravila reguliranja društvenih odnosa. Oni imaju neprikosnovenu zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast u državi i osiguravaju sprovođenje svojih odluka upotrebom fizičke sile i proklamiranim ideologijama.

Diktatori formiraju ili koriste ideologije kao sredstvo nametanja subjektivne vizije o pravilima kretanja u prirodi. Ideologije često daju otuđene odgovore na sva pitanja koja "društvo koje ne zna" može postaviti u strahu pred nepoznatom prirodom. One također često određuju pravila čovjekova djelovanja u društvu i prirodi koja u cjelini donose pogodnosti i stabilnost društvu. "Društvo koje ne zna" prihvaća svaku ideju koja ga oslobađa nepogodne napetosti postojanja u prirodi. Tako ideologije donose velike pogodnosti društvu ali isto tako postaju temelj otuđenja društva.  

Pod utjecajem ideologija sljedbenici uvažavaju diktatore sa velikim otuđenim respektom pa i strahopoštovanjem. Takvo društvo može biti izrazito stabilno i homogeno. Karakteristika odnosa vlasti i sljedbenika je nadopunjavanje u nemoći što obostrano donosi veliku otuđenu moć koja je u stanju ostvariti impozantna djela, veliku stabilnost društva i prividne pogodnosti. Zbog snažne povezanosti, odnos vlasti i sljedbenika može nalikovati na ljubav, ali to nije. Ljubav je proizvod čovjekove slobode, znanja, moći i vjere u pogodnosti. Odnos vlasti i sljedbenika je upravo suprotan. Karakterizira ga velika obostrana ovisnost, neznanje i nemoć i stoga predstavlja uvjek neku nijansu sadističko mazohističkog odnosa i nužno ga razvija. 

Diktator na putu ostvarenja većih pogodnosti eksploatira društvo. On oduzima slobodu izjašnjavanja, odlučivanja i djelovanja sljedbenika. Ovaj oblik eksploatacije je izrazito nepogodan po sljedbenike jer zadire u osnovnu čovjekovu bit, u ono po čemu je on po svojoj prirodi čovjek. Taj oblik eksploatacije omogućava neometanu materijalnu eksploataciju društva, odnosno oduzimanje pogodnosti proizašlih iz proizvoda društvenog rada.  

Autoritativna vlast je privilegirana. Privilegije daju umjetnu potvrdu prevladavanja nemoći koja formira narcisoidnu osobinu karaktera. Narcisoidni diktator smanjuje mogućnost dosezanja pogodnosti u prirodnom odnosu ljudi i nastoji doseći veće pogodnosti u većoj eksploataciji društva. Naravno veća eksploatacija ne može rezultirati zadovoljenjem potreba jer su otuđene potrebe u pravilu nezasitne. Nezadovoljene otuđene potrebe stvaraju nepogodnu napetost koje se čovjek ne može osloboditi prirodnim putem i stoga čovjekov organizam nalazi prividno zadovoljenje pa tako i opuštanje u izopačenju potreba. Tada autoritativna vlast nalazi pogodnosti u nasilnom odnosu prema sljedbenicima.  

Ukoliko je otudjenje u društvu veće sljedbenici nalaze pogodnosti u žrtvovanju u korist diktatora što svakako razvija bolest društva. U izrazito autoritativnom društvu konstruktivno djelovanje ne može donijeti pogodnosti. U takvom društvu mogu se ostvariti samo prividne pogodnosti, u stvari, društvo živi biološki nepogodan život.  

Autokrati nikada ne nalaze izvore nepogodnosti u vlastitom odnosu prema društvu već ih prenose na potčinjene članove a još više im odgovara da ih prenesu na druge društvene grupe. Lažni uzroci nepogodnosti i nemoć društva da ostvari pogodnosti razvija grupno-narcisoidni oblik otuđenja.  

Takva orijentacija po definiciji veliča vlastitu društvenu grupu u odnosu na druge. Kako je takav prikaz lažan on lako razvija netrpeljivost prema drugim društvima što stvara nacionalizme, šovinizme, rasizme, fašizme i ostale nepogodne pojave. Takve pojave uz veliku destruktivnu energiju nezadovoljnog otuđenog društva, kreiraju program za agresiju i sve društvene sukobe. Nezadovoljno društvo nalazi prividno oslobođenje od nepogodne napetosti, pa tako i pogodnosti u destrukcijom ostvarenoj nadmoći. Kako grupna narcisoidnost do krajnosti razvija subjektivnost kojom precjenjuje moć vlastite društvene grupe, tako uvijek previđa objektivne moći koje je okružuju, što završava pogubno po vlastitu društvenu grupu.  

Što je društveno znanje manje to formira veću autoritativnost, to je otuđenje veće, to su prirodne potrebe u društvu manje zadovoljene, to je u društvu veća potreba za destrukcijom, to je uništenje društva i društvenih ostvarenja veće. Destruktivnost u društvu traje dok se ne unište nosioci destruktivnih potreba jer takvo društvo jako teško spoznaje put vlastite konstruktivne orjentacije.  

Društvo sa većim znanjem traži veću slobodu jer samo tako nalazi mogućnost ostvarenja većih pogodnosti i traži udio u odlučivanju o pravilima zajedničkog djelovanja. Dikatator takve zahteve ne dozvoljava jer oni predstavljaju gubitak njihove vizije pogodnosti. Zadržavanje vlasti, u otuđenoj svjesti diktatora poistovjećuje se sa vizijom opstanka.  

Kada se zahtjevi autokrata znatno protive prirodi društva, u društvu se razvija napetost koja ga prisiljava da se buni protiv vlasti jer postoje granice koje "društvo koje zna" ne može trpjeti. Tada ono usmjerava svoju energiju u rušenju autoritativne vladajuće klase i njegovih ideologija. Ukoliko se u društvu dovoljno razviju nove snage, a vlast dovoljno uspava svoju moć, nove snage preuzimaju vlast i formiraju nova pravila društvenog odnošenja koja donose veće pogodnosti društvu. 

 

Demokracija 

Društvo na višem stupnju znanja, svjesno destruktivnosti koje donosi autokratski oblik vlasti, formira promjene društvenih odnosa mirnim putem, obostranim ustupcima vlasti i sljedbenika. U takvom društvu, autokratska vlast prihvaća da daje veće slobode i veća prava podređenim članovima. Za uzvrat, autkratska vlast dobija kompenzacijske ustupke u nekim drugim oblicima pogodnosti koje su proporcionalne pogodnostima vladanja.

Monarhije u Evropi koje su se odrekle apsolutne vlasti u korist parlamentarne demokracije, zadržale su svoj privilegirani status, titule, posjede i nerijetko utjeću na kreiranje državne politike. Monarsi koji se nisu dobrovoljno odrekli vlasti u korist parlamentarne demokracije izgubili su svoje privilegije, posjede pa često i život. 

Društvo je još u antičko doba postalo svjesno značaja participacije ljudi u odlučivanju o pitanjima od zajedničkog interesa. Tu su se razvili počeci demokracije. Idealan oblik demokracije se sprovodi međusobnim dogovorom svih članova zajednice dok se ne uspostavi koncenzus o pravilima zajedničkog djelovanja. Koncenzus je uglavnom jako teško ostvariti zbog različitih interesa ljudi. Ali ukoliko se ostvari takva demokracija omogućava optimalno usmjeravanje djelovanja društva u skladu sa njegovim potrebama. Ona može omogućiti formiranje homogene produktivne društvene orijentacije, stabilnost i prosperitet.  

 

Delegativna demokracija   

Međutim, u većim društvenim zajednicama kao što je to država, ravnopravan dogovor o zajedničkom djelovanju se ne može ostvariti zbog velikog broja subjekata sa velikim brojem različitih potreba. Stoga društvo izabire delegate koji zastupaju njihove potrebe na državnom nivou. Delegati su dužni zastupati interese svoje izborne baze pri formiranju pravila društvenog odnošenja u organima uprave na državnom nivou. 

Delegatski sistem odlučivanja o zajedničkom djelovanju društva zahtjeva široku raspravu o svakom problemu u svakom segmentu društva gdje se donose odluke a zatim se putem delegata sprovode u organe uprave koji formiraju zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast. Na taj način se može formirati  društveno uređenje koje optimalno zadovoljava društvene potrebe.  

U povijesti je bilo pokušaja stvaranja demokratskog delegatskog sistema ali su se uvijek pojavljivali problemi teškoće usaglašavanja različitih interesa velikog broja subjekata sa mogućnostima društva i naravno potrebe autoriteta da ostvare vlast nad društvom. Tako da su takvi pokušaji propadali pa su autoriteti ponovo pruzimali moć u društvu. 

 

Representativna demokracija  

Taj problem je na donekle zadovoljavajući način riješila representativna demokracija. U takvoj demokraciji ljudi više ne sudjeluju direktno u procesu odlučivanja već biraju partije čiji programi na najbolji način zadovoljavaju njihove interese. Slobodno organizirani pojedinci u partijama formiraju programe društvenih odnosa i proklamiraju ih društvu. Glasači na izborima odabiru program partije koji im ponudi najveće pogodnosti. Stranka koja dobije najviše glasova na izborima preuzima vlast u društvu. Takvi izbori vlasti su danas poznati pod imenom liberalna demokracija.  

Vlast u višepartijskom sistemu nastoji formirati i sprovesti pravila društvenog djelovanja tako da ista u što većoj mjeri odgovaraju društvu. Rukovodstvo koje ne uspije zadovoljiti potrebe društva gubi njegovo povjerenje pa tako i vlast na slijedećim izborima. Višepartijski oblik vlasti osigurava smjenjivanje rukovodstva mirnim putem, bez destruktivnih pojava u društvu što je velika prednost sistema.  

Veliki nedostatak višepartijskog sistema leži u činjenici da uspješne partije u praksi prvenstveno slijede interese moćnih ljudi. U razvijenom svijetu veliki donatori financiraju sve utjecajne partije i zato imaju utjecaj na donošenje odluka unutar takvih partija. Političari koji vode političke partije su prolazni i zato su vrlo skloni korupciji. Nije nužno u pitanju novac, moguće ih je korumpirati primamljivim radnim mjestom, karijerom, zaradom ili čak samo prijateljstvom. U nemoralnom društvu korupcija može poprimiti oblik priznanja i tada gotovo da nema čovjeka koji joj se može suprotstaviti. Moćni bogati ljudi lukavo nameću svoje interese i tradicionalno lijevim radničkim partijama. Kao rezultat, sve manje utjecajnih partija podržava interese radnika, obespravljenih, siromašnih. 

Ako se poneki političar pokuša suprotstaviti interesima bogataša, nailaziti će na prepreke na svakom koraku. Navodno slobodna, utjecajna sredstva javnog informiranja u razvijenom svijetu se nalaze pod kontrolom vrlo dobro organiziranih vlasnika i tako naravno zastupaju njihove interese. Ta sredstva javnog informiranja će neposlušnog političara optužiti da ne radi dobro svoj posao, naći će mu neki porok, splesti intrigu. Političar koji se pokuša suprotstaviti bogatašima naprosto mora odustati ili je njegova karijera završena. Koliko god programi utjecajnih partija imaju javni interes na kraju oni provode politiku u korist bogataša. 

Bogati vlasnici kapitala su pomoću političkih partija kreirali politički sistem u kojem imaju kontrolu nad društvom. Oni nastoje staviti pod svoju kontrolu sve utjecajne faktore u društvu i silno se trude da ne ostave ništa slučajnosti. Sistem je glorificiran kroz obrazovanje, rad, kulturu, sredstva javnog informiranja, društvenu zabavu, sport. Obzirom da je "društvo koje ne zna" povodljivo, ono prihvaća sugestivna otuđena opredjeljenja takvog sistema.  

U takvom sistemu čovjek kao pojedinac nema drugog izbora nego prihvatiti otuđena pravila koja određuju njegovo djelovanje i mišljenje. Pod utjecajem enormne suptilne propagande on prihvaća ono što je u društvu dobro, smiješno, lijepo, ukusno. On postaje ono što društvo očekuje od njega da bude, a ne ono što bi po svojoj prirodi trebao da bude, tim više jer otuđeno društvo odbacuje svakog člana koji ne prihvaća usvojene forme mišljenja i djelovanja. Čovjek prolazi studiozno ispiranje mozga praktično kroz čitav život i na kraju on ne sumnja u ispravnost takvog sistema. Takav čovjek u pravilu izabire partije koje podržavaju programe bogatih vlasnika kapitala i tu se krug demokratske farse zatvara. Iako liberalna demokracija danas oscilira između siromašne i nikakve demokracije ona ipak predstavlja najuspješniji oblik demokracije danas. 

*** 

Čovječanstvo je kroz vlastitu povijest doživjelo mnoštvo autoritativnih i demokratskih prevrata. Njihovo uzajamno djelovanje je unaprijedilo društvo u dva sistema koje danas postoje. Kapitalizam koji prevladava zemljama svijeta i socijalizam, manje uspješan sistem koji se održao u nekoliko država. Iako je kapitalizam uspješniji od socijalizma on je još uvijek daleko od dobrog sistema. Sa druge strane iako je socijalizam neuspješniji sistem mi ipak možemo nešto dobro naučiti od njega. U slijedečim poglavljima ću prikazati prednosti i mane oba sistema.

 

 

Natrag na početak

     

www.sarovic.com        www.sarovic.net        www.sarovic.org

Copyright protected at Consumer and Corporate Affairs Canada            Last updated: November 13, 2013
For problems, questions, or comments regarding the website please contact
aleksandar@sarovic.com