Privilegije su zlo

Back Home Up Next

 

 

 

 

 

 

 

 

Privilegije su zlo 

 

Privilegije su svakako najveća greška čovječanstva svih vremena. Ja bih definirao privilegije kao stanje koje daje pojedincima moć nad ljudima. Naša kultura koju smo naslijedili nas uči da je moć nad ljudima vrijednost pa su tako i privilegije vrijednost. Riječ privilegija odmah asocira na ljude koji imaju vlast ili na vrlo uspješne ljude ali privilegije su daleko više rasprostranjene. Gotovo svaki čovjek je na neki način privilegiran i to nije dobro. Ovaj članak uglavnom govori o izvorima privilegija, o razlozima zašto one nisu dobre i kako ih možemo ukloniti.  

Talenti koje čovjek sam po sebi ima i razvija ne treba smatrati za privilegije ali talenti u otuđenom društvu lako ostvaruju privilegije. Sposobnost ne treba smatrati privilegijom ali ako sposobnost daje moć nad ljudima onda to postaje privilegija. Rad ne treba smatrati privilegijom ali ako posao daje moć nad ljudima onda postaje privilegija. Ostvareno materijalno bogatstvo ne treba smatrati privilegijom ali ako ono daje moć nad ljudima postaje privilegija. Ljepotu ne treba smatrati privilegijom ali ako ljepota daje moć nad ljudima ona to postaje.  

Većina ljudi svojom subjektivnošću doživljava privilegije kao prevladavanje vlastite nemoći u prirodi. Privilegije čovjeku lako stvaraju iluziju nadmoći u prirodi i tada donose veliku sreću koja izgleda kao stvarno prevladavanje vlastite nemoći u prirodi. Takav čovjek je sklon da se divi sam sebi i stvara narcisoidnu osobinu vlastitog karaktera. Ta osobina karaktera veliča subjektivnu viziju svijesti koja razvija otuđenje čovjeka od objektivne realnosti. Narcisoidni čovjek je jako opterećen samim sobom pa nije u stanju primijetiti da nešto vrijedno osim njega samog uopće postoji. On gubi respekt prema ljudima što mu otežava dosezanje prirodnih pogodnosti u ravnopravnom odnosu sa drugim ljudima. Takav čovjek gubi respekt i prema prirodi. Legenda govori da se Narcis toliko zaljubio u sebe da nije uspio naučiti plivati pa se udavio u jezeru u kojem se ogledao.  

Privilegije objektivno uopće nisu potrebne čovjeku ali subjektivno one daju privid moći u prirodi, zavaravaju čovjeka i postaju velika potreba. Narcisoidnom čovjeku privilegije donose sreću proizašlu iz subjektivne vizije moći u prirodi i zato takav čovjek ulaže veliki napor u održavanje opstanka vlastitog privilegiranog statusa. Ali normalno koliko god se narcisoidan čovjek trudio, ništa ne može prevladati njegovu nemoć u prirodi. Očigledno je da nije moguće zadržati ljepotu i mladost i svako ko se na tom polju jako trudi je sam sebi veliki neprijatelj jer je osuđen na doživotnu patnju. Ostale otuđene potrebe se teže prepoznaju ali konačni rezultat je isti. Privilegirani narcisoidni ljudi u realnom životu nužno nailaze na konflikte sa objektivnom realnosti. Tada oni nužno pate. Bol narcisodnim ljudima razara dušu i oni često nalaze izlaz iz bolne napetosti u izopačenju vlastite osjetilnosti.

Narcisoidni ljudi mogu svojom subjektivnom sviješću poistovjetiti gubitak privilegija sa gubitkom egzistencije tako da svako ugrožavanje njihovih privilegija izaziva paničan strah koji očajnički traži spas. Povrijediti nečiju narcisoidnost izaziva mržnju koja ne prašta. Ništa ne napada ljude kao povrijeđena narcisoidnost; ništa ne razara brakove kao povrijeđena narcisoidnost; ništa ne ubija ljude kao povrijeđena narcisoidnost; ništa ne izaziva ratove kao povrijeđena narcisoidnost. Povrijeđena narcisoidnost je glavni uzrok destruktivnosti u društvu. Iz narcisoidne osobine karaktera proizlazi svo zlo čovječanstva. 

Privilegije kvare ljude. Ljudi koje privilegije ne mogu pokvariti su tako velika rijetkost da se mogu smatrati nepostojećim. Ja nisam siguran da mene privilegije ne bi mogle bar malo pokvariti. Privilegije treba sprečavati kao uvijet uspostave konstruktivne orjentacije ljudi. Spriječiti privilegije znači prevladati narcisoidnost i destruktivnosti u društvu. 

Nemoćni ljudi teže većim privilegijama. Što je osjećaj nemoći čovjeka u prirodi i društvu veći to je potreba stvaranja privilegija veća. Sa time u vezi treba prevladati nemoć u društvu i problem će biti riješen. Nemoć ljudi će se prevladati pomoću sistema koji sam predložio.

 

Privilegije se mogu razvijati od djetinjstva 

Privilegije nastale kroz pretjeranu briga za djecu mogu biti veći problem od zapostavljanja djece. Pokušat ću to objasnit na primjeru odgoja Adolfa Hitlera. Majka Adolfa Hitlera je obožavala svog sina bezuvjetno. Činila je sve da mu ugodi na najbolji mogući način. Obavljala je sve poslove umjesto njega. Psiholog Erich Fromm smatra da to nije ljubav jer nedostaje odgovornost za budućnost djeteta i ja se sa njim slažem. Adolf Hitler je rastao uvjeren da je savršen i to bez ikakvog uloženog truda. Tako je razvio svoj ekstremno narcisoidni pogled na svijet. Svijet je za njega postojao samo toliko koliko ga je mogao potčiniti svojim potrebama. Njegova majka je za njega bila sluškinja koja mu je ispunjavala sve želje i vadila ga iz svake neugodne situacije. To ga je učinio neodgovornim prema vlastitom životu i nesposobnim da voli. 

Naravno u kasnijem realnom životu Adolf Hitler je zbog lošeg odgoja doživljavao brojne bolne trenutke. Većinu ljudi ta bol vraća u realnost ali ne i ekstremno narcisoidnog Hitlera. On se pred nepogodnom realnosti začahurio u sebe i sam sebi držao beskonačne unutarnje monologe kojima je pravdao svoju neprilagodljivost u društvu. Govorno umijeće koje je tako razvio mu je pomoglo da se nametne njemačkom narodu u vrlo osjetljivom političkom trenutku. Sve ostalo je bila povijest. Ne radi se ovdje o nikakvim zločinačkim genima već o vrlo neodgovornom odgoju djeteta. Ja sam uvjeren da majka nije u najranijoj mladosti razmazila Adolfa Hitlera i da ga je njegov otac koji put dobro izlupao po guzici on bi vjerojatno postao ugledni trgovac ili tako nešto i ne bi u drugom svjetskom ratu poginulo 35 miliona ljudi. Sa time u vezi čak i nasilni roditelji nisu tako loši za razvoj djece koliko su loši roditelji koji im previše ugađaju. Oni su svojoj djeci najveći neprijatelji a uz to čine veliku štetu društvu. 

Milioni djece po svijetu se odgaja na sličan način kao i Adolf Hitler gdje roditelji u ime dobrih namjera jako štete razvoju djece. Razmažena djeca su vrlo neodgovorna i ne razvijaju svoje prirodne sposobnosti. Ona nužno imaju velike probleme u kasnijem životu i jako pate zbog toga. Visok stupanj narcisoidnosti se kod djece može prepoznati po pretjeranoj samouvjerenosti ili pretjeranoj preplašenosti a može se prepoznati po velikoj agresivnosti ili pretjeranoj povučenosti. Veliku dječju agresiju mogu ukloniti samo drastične kazne a kod depresije je potrebno znanje i pažnja. Ukoliko roditelji pokažu slabost prema dječijoj agresiji ili nezainteresiranost prema povučenoj djeci oni lako mogu stvoriti vrlo neadaptabilnu djecu koja će imati nesretan život i koja u jednom vlastitom kriznom trenutku mogu postati ubojice. Virginia Tech masakr je upravo takav primjer gdje je jedan student ubio 32 ljudi i ranio mnoge prije nego što je izvršio samoubistvo.

Ukoliko roditelji ne ispune svoju roditeljsku dužnost u odgoju djece tada je uglavnom kasno za produktivni razvoj djece. Tada samo doktori psihe ili državni opresivni aparat mogu donekle pomoći. Sada se vi vjerojatno pitate gdje je ta granica u odgoju koja stvara odgovornu i neodgovornu djecu prema vlastitoj budućnosti. Ta granica je definirana znanjem koje je plod odnosa ravnopravnih ljudi. To je stanje gdje djeca neće osjećati ni nadmoć ni nemoć. Ja sam u svojoj knjizi Humanizam definirao sistem koji će ostvariti takvo društvo.

 

Ekonomske privilegije

Najrašireniji oblik privilegija danas ostvaruju vlasnici nad sredstvima za proizvodnju. U društvu gdje vlada velika nezaposlenost radnika poslodavci su naročito privilegirani. Nezaposleni radnici su prisiljeni prihvatiti svaki loše plačeni posao kako bi mogli prehraniti svoje porodice. Privilegirani vlasnici sredstava za proizvodnju to koriste i loše plačaju radnike kako bi sami ostvarili veće profite. Tada poslodavci nužno razvijaju narcisoidnu osobinu karaktera koja ih čini neosjetljivim prema potrebama radnika.  Tako nastaje eksploatacija radnika, temelj problema današnjeg društva.

Izlaz iz ovih problema je vrlo jednostavan. Jedino što je potrbno učiniti je smanjiti privilegie poslodavaca. Privilegije poslodavaca će se smanjiti ukidanjem nezaposlenosti radnika. To je moguće učiniti skračivanjem radnog vremena radnika proporcionalno stopi nezaposlenosti. Jednom kad nezaposlenost bude uklonjena poslodavci će se morati boriti da pridobiju radnike i to će ostvariti povečanjem dohodaka radnika. Radnici će ostvariti veću kupovnu moć pa će kupovati više što će pomoći ekonomiji kapitalizma da proizvidi više i profitira više. Problem leži u tome što povečanje prava radnika smanjuje privilegije poslodavaca i oni se tome žestoko odupiru. Taj problema se mora riješiti jer se samo izjednačenjem prava ljudi može očekivati izgradnja dobre budućnosti čovječanstva. 

U završnoj fazi razvoja novog humanističkog sistema ja sam predvidio potpuno ukidanje privilegija poslodavaca uvođenjem sistema radne konkurencije u javnim kompanijama. U tom sistemu će svaki posao na javnim radnim mjestima dobiti radnik koji ponudi najveću produktivnost u bilo kojem trenutku. Tako ni jedno radno mjesto u javnim kompanijama više neće biti privilegirano.  

U novom sistemu će svako radno mjesto biti podjednako traženo. To će se postići tako da svako radno mjesto sa definiranom produktivnošću, dobije radnik koji zatraži relativno nižu cijenu rada. Cijena rada će biti samo jedan od faktora koji će određivati visinu dohotka ali može se reći da će pogodniji poslovi ostvariti relativno niže dohotke a nepogodniji poslovi će biti kompenzirani sa relativno većim dohodcima. Tako će tržište rada uravnotežiti radni interes za svim poslovima.

Nova ekonomija će formirati jako efikasni sistem odgovornosti radnika za realizaciju ponuđene produktivnosti tako se oni neće usuditi nuditi neostvarive produktivnosti. Odgovornosti rukovodilaca i radnika će biti tako velike da će se oni morati međusobno dogovarati o proizvodnji i uspostaviti visoki stupanj koncenzusa prije donošenja odluka. Ovakav oblik tržišne privrede će završiti u kooperaciji na svim nivoima proizvodnih procesa i tako će doprinijeti produktivnom razvoju društva.

Ni jedna ekonomija ne može biti bolja od one gdje svaki posao dobija najbolji radnik na raspolaganju. Takva ekonomija će lako postati znatno produktivnija od kapitalističke, tako da će kapitalizam biti prisiljen na povlačenje. Kada se kapitalizam završi nastupiti će humanizam koji će ukinuti privilegije ravnopravnim odnosima u društvu što će izgraditi danas nezamislivo bolju budućnost čovječanstva. 

 

Moje iskustvo sa privilegiranim ljudima

Vlasnici sredstava za proizvodnju mogu biti privilegirani i u odnosu na potrošače. Vlasnici skijališta Mt. St. Lois and Moonstone u Ontariju su privilegirani. Njihova privilegija proizlazi iz činjenice da je Ontario vrlo ravna provincija Kanade tako da je malo brdo koje oni posjeduju na udaljenosti 100 kilometara od Toronta uvijek pretrpano skijašima. Ta privilegija je učinila vlasnike tog skijališta oholim.  

Prošle godine sam sa porodicom otišao tamo na skijanje. Kupili smo karte za skijaške vučnice. Ja sam svoju kartu stavio u specijalan proziran đep napravljen baš za tu namjernu. Kad sam došao na vučnicu dočekala me je mlada plavokosa djevojka unijela mi se u lice i arogantnim glasom rekla da ako ne stavim skijašku kartu na uzicu moram napustiti red za skijašku vučnicu. Ja bih po ponašanju zaključio da je to bila razmažena kći vlasnika skijašta. Njeno ponašanje nije ostavilo mjesta za kompromis pa sam joj odgovorio da ću napustiti skijaški red ako mi vrati novac za skijašku kartu. Tada se pojavio vlasnik skijališta i zahtjevao od mene da napustim skijaški red. Ja sam ponovio da mi vrati novac za skijašku kartu i da ću tada otići. On nije odgovorio na moj zahtijev nego mi je nogom izbio skijašku čizmu sa skija. Ja sam pružio otpor ali me on uspio oboriti. Njegov pomoćnik se bacio na mene a vlasnik skijališta me udario čizmom u rebra. Sve su to moja supruga i kćerke gledale, digle su galamu pa su me nasilnici pustili. Odmah sam pozvao policiju očekujući da policija štiti građane ali to nije tako, naime policija u Kanadi štiti privatni kapital više nego ljude. Policajci su mi rekli da moram napustiti skijalište.   

Privilegija vlasništva nad skijalištem je dala veliku moć tim ljudima koja ih je otuđila od vlastite prirode. Tako su izgradili visok stupanj narcisoidnosti i kao takvi oni nemaju mogućnost da ispravno sagledaju prirodne zakonitosti i da dosegnu normalan zdrav život. Oni ne mogu pronaći sreću u svom životu. Kad bi ti arogantni ljudi nekako dobili neograničenu vlast mogli bi postati neka varijanta Adolfa Hitlera. Mnogo je takvih arogantnih ljudi po svijetu koji bi ponovili ono što je Hitler učinio kad bi za to dobili priliku. Bilo bi jako pogrešno zaključiti da se takva prilika ne može ponovo dogoditi.

U sistemu koji sam preložio svaki čovjek će dobiti jednako pravo da ocjenjuje djelovanje bilo kojeg čovjeka. Svaka povoljna ocjena treba dobitniku takve ocjene automatski donijeti malu nagradu. Sa druge strane svaka nepovoljna ocjena će rezultirati istim oblikom kazne. Neka nagrade i kazne takvih ocjena budu u ekvivalentnoj vrijednosti od recimo jednog dolara. Arogantni ljudi kao što su spomenutu vlasnici skijališta zamjeraju se mnogima i zato bi dobijali veliki broj negativnih ocjena od nezadovoljnih ljudi i to na dulji vremenski period. Za ovo što su meni učinili sigurno bi kod moje porodice imali prioritet negativnog ocjenjivanja godinama. Poslije toga oni se više ne bi usudili stvarati nepogodnosti bilo kome u društvu. Ovakva mjera će definitivno umanjiti nekontrolirane ili nedovoljno kontrolirane moći pojedinaca proizašlih iz privilegiranog statusa u društvu. Tek tada će se prevladati destruktivna orijentacija društva.   

***

Kapitalizam je neiscrpno polje borbi za privilegije pa tako i neiscrpno polje nemorala. Nedavno sam dobio pismo od Domain Registration of Canada koja me ljubazno obavještava da mi ističe registracija imena moje internet stranice sarovic.com i da je trebam produžiti. Ime kompanije zvuči kao da je to državna agencija i ja sam bez razmišljanja preko te kompanije produžio registraciju imena mog web sitea za narednih deset godina. Onda sam ustanovio da ta kompanija nije državna nego privatna i da sam platio registraciju tri puta skuplje nego što bih platio u kompaniji koja mi održava web site. Istražujući sam ustanovio da se iza prevare nalazi Brandon Gray Internet Service Inc kod koje je u stvari registriracija obavljena. Ta prevara je legalna u kapitalizmu.  U sistemu koji sam predložio prevare takve vrste neće biti moguće. 

***

Ali u kapitalizmu koliko god ste na oprezu ne možete znati ko će vas i kako prevariti. Sve reklame koje vam se nameću gdje god se okrenete su oblik prevare koje imaju zadatak da zavedu potrošače a ne obavezuju proizvođače na ništa. Ja sam jako zabrinut za proizvodnju hrane. Mislim da je hrana koju proizvode kapitalisti vrlo nezdrava. Kapitalistima je jedino važan profit i njihova privilegija polazi od činjenice da oni mogu zarađivati novce prodajući nezdrave proizvode uključujući hranu.  

Primijetio sam da su gojazni ljudi u Americi veliki ljubitelji brze hrane i da su ovisnici o njoj. Sa tom hranom ljudi jedu hormone i steroide koji ubrzavaju rast životinja pa ne čudi da konzumacija takve hrane deblja ljude. Amerika ima uvjerljivo najviše gojaznih ljudi zato što se u Americi jede najnezdravije procesuirana hrana. Ljudi danas sa hranom jedu antibiotike koji umanjuju prirodni otpor protiv bolesti. Ljudi danas sa hranom jedu pesticide, herbicide, prezervative, stabilizatore, i konzervanse koji ih truju. Ljudi danas sa hranom jedu umjetne boje, arome i ko zna kakve sve otrove koje su bogati vlasnici lanaca hrane na silu ugurali u zdravstvene standarde da bi mogli ostvariti veće profite. 

Ja čuvam zdravlje svoje porodice tako što kupujem uglavnom organsku hranu koja je dosta skupa. Ali unatoč tome nemam nikakvu garanciju da je hrana organska niti da je zdrava. Pa kako da čovjek bude na oprezu? Kome da vjeruje? Zar poslije ovolikog napretka nauke i industrije treba da se vratimo na zemlju i sami proizvodimo svoju hranu zbog beskrupuloznih profitera?  U sistemu koji sam predložio proizvodnja hrane se neće bazirati primarno na profitu i nikome neće pasti na pamet da proizvodi nezdravu hranu. 

Danas je novac glavna a često i jedina definirana vrijednost u društvu i zato se pojedinci takmiče da ostvare privilegije sa kojima će više zaraditi, oteti, opljačkati novac od ljudi. Neki čak porobljavaju i ubijaju ljude da bi zaradili više novca. Kad sistem koji sam predložio bude prihvaćen, uklonit će se privilegije i čovjek će postati vrijednost. Tada će se pojedinci puno više takmičiti na polju tko će činiti veće pogodnosti ljudima nego na polju zarade novca. To će formirati dobro i zdravo društvo.

***

Sada živim u velikoj zgradi koja ima vanjski u unutrašnj bazen za plivanje. Tu postoji služba održavanja i kućni savjet u kojem su uglavnom penzioneri koji donose odluke od zajedničkog interesa. U kućni savjet se uglavnom guraju ljudi željni vlasti. Moje životno iskustvo me naučilo da su ljudi željni vlasti najgori ljudi jer vole koristiti moć na štetu drugih. Taj kućni savjet je zaposlio ženu koja radi kao spasilac na bazenima i održava red. Ona je meni branila da zaštitim svoju petogodišnju kćerku sa kremom za zaštitu od sunca na otvorenom bazenu jer ju je netko iz kućnog savjeta pogrešno obavijestio da krema za sunce šteti postrojenju bazena. Ovo je bila dezinformacija jer je korištenje krema za sunce štetno za korištenje jacuzzija a ne bazena ali je bila na snazi godinama i štetila je korisnicima bazena. Drugi stanari su mi u povjerenju rekli da se oni zaštite od sunca kod kuće prije nego što dođu na bazen. Ja sam tu odluku uspio poništiti pišući pisma kućnom savjetu. Također sam tražio od kućnog savjeta da prestanu diskriminirati djecu. Naime djeca prema režimu korištenja bazena imaju dva sata manje prava dnevno da se kupaju u bazenima u odnosu na odrasle. Ta odluka ne može imati nikakvog opravdanja izvan potrebe za prezentacijom gole ohole vlasti. Nedavno su ti ljudi otpustili vrlo ljubaznog domara zgrade i zaposlili potpuno suprotnog. Zatim su zabranili stanarima da sjede u foteljama postavljenim u predvorju zgrade. Također su pokušali zabraniti stanarima da vode pse kroz glavni ulaz u zgradu. U čemu se tu naime radi? Većina tih starijih ljudi u kućnom savjetu je živjela promašene živote u otuđenom društvu i mrze cijeli svijet a naročito djecu ispred kojih stoji cijeli život. Sada na privilegiranom položaju kućnog savjeta često smišljaju pravila samo zato da bi ostvarili moć nad ljudima i otežali njihov život. To se u normalnom svijetu zove sadizam i predstavlja bolest otuđenog društva. Ovako nešto u sistemu koji sam predložio neće biti moguće. U tom sistemu stariji ljudi neće biti nezadovoljni i neće imati potrebe da se iživljavaju na bilo kome pa ni na djeci. 

***

Igrao sam amaterski nogomet i košarku više od četrdeset godina. Najviše zbog toga što je trčati zdravo. Nisam nikad bio naročito spretan sa loptom ali lakše mi je bilo trčati za loptom nego oko stadiona. Dosta sam golova zabijao i jako sam se tome veselio. Čovjek treba da se veseli koliko god može zato što je to zdravo. Ali u današnjem društvu to se u igri ne cijeni. Sa druge strane postoje igrači kojima je pobjeda pitanje života ili smrti. Koji ne pokazuju veselje u igri, koji igraju jako agresivno i ne podnose poraze. To su uglavnom talentirani sportaši kojima je talent razvio privilegirani status u igri i naravno narcisoidnu osobinu karaktera. Oni u sport unose konflikte. Ja sam se tih konflikta na kraju riješio tako tako što sam prestao igrati kolektivne sportove. Odnos između moje i njihove orjentacije je odnos između zdravlja i bolesti. Ljudi toga nisu svjesni jer da jesu, izabrali bi dobro za sebe same a ne zlo. Jednog dana moja filozofija će riješiti te probleme.

 

Privilegije su Clintona, Busha i Blaira učinile kriminalcima

Šta onda očekivati od stvarno privilegiranih ljudi? Predsjednik SAD Bill Clinton se suprotstavljao želji moćnika da počini kriminalnu agresiju na Jugoslaviju sve dok mu nije nametnut slučaj Monika Lewinski. Pisao sam više o tome u članku Moj dug Jugoslaviji. Na predsjednika Clintona je vršen veliki pritisak da se izjasni o prirodi odnosa sa Monikom Lewinski. Kao rezultat on je dao lažnu izjavu pred komisijom američkog kongresa negirajući da je taj odnos bio seksualan. Ja se sada pitam od kada se to američki kongres interesira za seksualni život američkih predsjednika i zašto? Ali slučaj Monika Lewinski je bio tako “značajan“ za opstanak SAD da je zbog njega Bill Clinton trebao biti smijenjen sa predsjedničkog položaja. Ovo je priča za naivne. Ta priča je samo poslužila kao ucjena predsjednika Billa Clintona sa kojom su ga najmoćniji ljudi svijeta prisilili da izvrši agresiju na Jugoslaviju. Predsjedniku Clintonu je njegova karijera očigledno bila važnija nego životi ljudi. Poslije agresije na Jugoslaviju proces za njegov opoziv je potpuno zaboravljen. Ovdje prilažem kronologiju zbivanja slučaja Monika Lewinski. Nikada nije objavljena službena informacija kako je taj slučaj zaključen. 

Zadržavanje svog položaja nije jedina korist koju je Bill Clinton ostvario agresijom na Jugoslaviju. Kad mu je istekao mandat na predjedničkom položaju, on je osnovao humanitarnu fondaciju William J. Clinton koja bi trebala financirati izgradnju njegove biblioteke u Little Rock, Ark. i humanitarne napore u desecima zemalja da bi se smanjilo siromaštvo i liječila SIDA. Kad je njegova supruga Hillary Clinton poželjela da zauzme položaj državnog sekretara SAD, od Billa Clintona je zahtjevano da objavi listu donatora njegove fondacije da bi se izbjegli mogući sukoba interesa. Tako je utvrđeno da je fondacija Billa Clintona sakupila pozamašnu sumu od 492 miliona dolara. Ja tvrdim da su mnogi donatori njegovog fonda podržavali agresiju Bila Clintona na Jugoslaviju i njihove donacije su nagrada za taj zločinački čin. To je korupcija i kriminal najgore vrste. Predsjednik Bill Clinton mora odgovarati pred sudom za to što je učinio. 

***

Agresija na Afganistan je bila “legalna“ zato što su je odobrile Ujedinjene Nacije. Agresiju su pod imenom “Rat protiv terorizma“ poveli predsjednik SAD George W. Bush i premijer Velike Britanije Tony Blair kao odgovor na terorističku akciju u New Yorku poznatu pod nazivom 911. Agresija je provedena optužbom da vlast u Afganistanu podržava terorizam. Ovdje prvo treba reći da afganistanska vlada nije imala nikakve veze sa tom terorističkom akcijom. Terorističku akciju 911 su izvršili uglavnom državljani Saudijske Arabije. Sredstva javnog informiranja i lideri mnogih država tvrde da je na čelu te terorističke akcije bio saudijski bogataš Bin Laden iako to nije dokazano. Pa zašto je onda izvršena agresija na Afganistan? Afganistan je bila država koja se nije povinovala diktatu američke vlade. “Rat protiv terorizma“ je bio izgovor za provođenje američke imperijalističke politike.  

Dopunski izgovor za agresiju je bio da je vlast u Afganistanu vrlo opresivna prema vlastitom narodu. Ovdje odmah izlazi na vidjelo arogantna superiornost privilegiranih razvijenih zemalja u odnosu na cijeli svijet. Ne tvrdim da je sistem u Afganistanu bio dobar ali i američki sistem je također vrlo loš i opresivan. Ne može se nametati vlastita kultura drugim narodima a pogotovo ne kad je tako neuspješna kao sto je to američka. Amerika je policijska država koja drži vlastiti narod pod kontrolom pomoću opresivnog državnog aparata. Ona ne bi mogla opstati bez opresivnog aparata. Gotovo 2% Amerikanaca se nalazi u zatvorima ili su u krivičnom procesu. Amerika je zemlja otuđenih nesretnih ljudi. Amerika prednjači u svijetu po kriminalu, po broju ubistava, samoubistava, narkomana, alkoholičara, rastavljenih brakova. Privreda Amerike je u rasulu. U ovom trenutku Amerika ima premoć u svijetu samo na vojnom polju i to neće dugo imati. Amerika je nametnula dolar kao svjetsko sredstvo plačanja. Ona dolare štampa bez ikakvog pokrića dok cijeli svijet upotrebom dolara održava vrijednost dolara. Tako Amerika iskorištava cijeli svijet. Neka Amerikanci prvo riješe svoje probleme pa onda nek uče svijet kako treba živjeti i to ne silom nego vlastitim dobrim primjerom. Neka pokaže cijelom svijetu kako su Amerikanci sretni i zadovoljni ljudi i tada će ih cijeli svijet slijediti bez upotrebe sile.  

Amerikanci ne mogu pobijediti u Afganistanu. Kako pobijediti afganistanske borce za slobodu koji su spremni dati svoj život za ciljeve u koje vjeruju? Sada je predsjednik SAD Barack Obama preuzeo Bushov “Rat protiv terorizma“ sa idejom da podrži marionetsku vlast u Afganistanu. Ja mislim da je ta ideja osuđena na propast. Marionetska vlast ne može dobiti podršku afganistanskog naroda ponajviše zato što je podržavaju agresori na njihovu zemlju. To će najvjerojatnije dovesti do građanskog rata u kojem će patiti afganistanski narod. Kada se afganistanski narod iscrpi građanskim ratom tada će sam zatražiti pomoć razvijenog svijeta i dobit će je ali tada će postati kolonija zapadnog svijeta kao što su to mnoge države svijeta.

“Rat protiv terorizma“ nikad nije imao namjeru da pobijedi terorizam. Taj rat se ne može dobiti već i zato što niko ne zna ko su teroristi, koliko ih je ni gdje se oni nalaze. Kako pobijediti terorističku organizaciju o kojoj se ništa ne zna? "Rat protiv terorizma" zvuči isto kao rat protiv duhova. "Rat protiv terorizma" ima potpuno drugi cilj i taj je porobljavanje slobodnog svijeta. "Rat protiv terorizma" ima namjeru omogućiti američkoj vladi da  manipulira vlastiti narod i da represivnim mjerama uspostavi kontrolu nad vllastitim narodom i nad cijelim svijetom. Na sreću oni to ne mogu ostvariti jer je to protiv prirode ljudi i oni to neće dozvoliti. U stvarnosti "Rat protiv terorizma" ruši ugled Amerike u svijetu i to posebno u muslimanskom svijetu. Taj rat povećava broj ljudi koji mrze Ameriku i povećava broj potencijalnih terorista. "Rat protiv terorizma" stvara kaos u svijetu koji koristi samo krupnom kapitalu. Krupni kapital koristi staru provjerenu formulu: "Zavadi pa vladaj". Posle kaosa krupni kapital nastupa kao ekonomski spasioc zavađenih naroda i oni ih kao takve prihvaćaju a ne vide da postaju robovi tog istog kapitala koji ih je napao.

Agresiju na Afganistan je lijepo elaborirao Michael Parenti u svom članku: "Još jedna neispričana priča" - Another Untold Story. Ovdje je preveden završni dio članka u izvornom obliku:   

Moglo bi se složiti sa Johnom Ryanom, koji tvrdi da je Washington ostavio na miru marksistu Tarakija da vlada u Afganistanu 1979, tamo ne bi bilo vojske muđahedina, niti sovjetske intervencije, niti rata koji je uništio Afganistan, niti Osame bin Ladena, niti tragedije septembra 11. Ali bilo bi previše očekivati od Washingtona da ostavi na miru progresivnu ljevičarsku vlast koja je organizirala društveni kapital oko kolektivnih javnih potreba, rađe nego privatnu akumulaciju.

Američka intervencija u Afganistanu se ne razlikuje puno od američke intervencije u Kambodži, Angoli, Mozambiku, Etiopiji, Nikaragvi, Granadi, Panami, i drugdje. Ona je imala istu namjeru sprečiti društvene promjene bazirane na ravnopravnosti i svrgavanje vlada koje su težile socijalnim ekonomskim reformama. U svim tim slučajevima, intervencija je dovedila retrogradne elemenate u uspon, lijeve ekonomije u ruševine, bezobzirno uzimajući mnoge nedužne živote.

Rat protiv Afganistana, iscrpljene osiromašene zemlje, i dalje se prikazuje u američkim službenim krugovima kao otmjeni križarski rat protiv terorizma. Ako je to ikada bio, taj rat je također bio sredstvo za druge stvari: uništavanje jednog lijevog radikalnog revolucionarnog društvenog poretka, dobivanje kontrole nad jednim od posljednjih ogromnih neiskorišćenih rezervi fosilnih goriva, i postavljanje američke baze i vojnih snaga u još jednoj regiji svijeta.

Ako vi dragi čitaoci mislite da je normalno da američka vlada na silu smjenjuje vlade u državama koje joj nisu po mjeri, onda ste indoktrinirani bolesnom propagandom i potpuno nesposobni da objektivno sagledate stvari. Po definiciji terorizma američka vlada je teroristička organizacija.

***

Agresija na Irak je bila kriminal prema povelji UN. Agresiju su započeli predsjednik SAD George W. Bush i premijer Velike Britanije Tony Blair pod optužbom da Irački predsjednik Sadam Husain proizvodi oružje za masovne destrukcije (WMD) bazirano na nuklearno-biološko-kemijskim reakcijama. Takvo oružje u rukama terorističke organizacije Al-Qaeda bi se navodno moglo upotrijebiti protiv SAD. Istraga je pokazala da su sve optužbe bile izmišlljotine. Svakome ko se bar malo potrudi da objektivno sagleda zbivanja u svijetu je jasno da je agresija na Irak provedena zbog kontrole nad iračkom naftom.

Predsjednik SAD George W. Bush i premijer Velike Britanije Tony Blair su agresijom na Iraq, ubili stotine hiljada Iračana i više od 4000 vlastitih vojnika uz 30.000 ranjenih. Uz to George Bush je za potrebe rata potrošio jedan trilion američkih dolara koje mora vratiti američki narod. Zbog agresije na Irak, svaki stanovnik Amerike sada duguje 4.000 dolara više američkoj federalnoj banci. Ako u Americi ukradete $4.000 vi ćete ići u zatvor ali kad to učini predsjednik svim građanima Amerike onda on ne ide u zatvor. Treba reći da se ovdje radi o zločinima za koje bi većina današnjih sudova u svijetu presudila najteže kazne. Pa dobro zašto oni nisu odgovarali za svoje zločine? Očigledno je da su lideri razvijenog svijeta privilegirani ljudi iznad zakona. To tako ne smije ostati. Dokle god postoje ljudi iznad zakona dotle pravde neće biti. Dotle se ljudi koji žive na ovoj našoj planeti Zemlji ne mogu nadati miru, prosperitetu i lijepoj budućnosti. Predsjednik Bush i premijer Blair bi zajedno sa svojim najbližim suradnicima trebaju odgovarati pred sudom za smrt stotine hiljada ljudi, za ogromnu materijalnu štetu koju su kriminalnom agresijim počinili, za troškove koje je taj rat donio njihovim narodima i za piratsko otimanje iračke nafte. 

Jednom kada se usvoji sistem ocjenjivanja koji sam predložio predsjednici država više neće biti privilegirani. Taj sistem će spriječiti predsjednike država da pozivaju na ratove. Osim toga ljudi više neće dodjeljivati novac od vlastitog poreza za potrebe armija i armije će prestati da postoje. U novom sistemu vođenje ratova će biti potpuno nemoguće. 

 

Rothschildi su najprivilegiraniji ljudi  

Ali ne treba misliti da američki predsjednici čine zločine da bi sebi priskrbili svu korist. Američki predsjednici dolaze i odlaze i ne mogu za kratko vrijeme svog mandata organizirati ekploataciju napadnutuh zemalja u takvom obliku da bi mogli izvući značajan profit iz svojih agresija. Postoje ljudi koji imaju moć iznad američkih predsjednika i koji stalno ostaju. To su vlasnici korporacija. Vođe tih korporacija imaju ime i prezime i moraju odgovarati za ono što su činili. Ja sam uvjeren da je glavni vlasnik tih korporacija porodica Rothschild, a iza njih se nalaze porodice Rockefeller, Morgan, Wartburg, itd. Oprostite mi ako sam preskočio neko cijenjenije ime. O tome sam više pisao u svom članku Da li je Antikrist stigao? Ja ne mislim da su američki predsjednici radili po direktnom nalogu ovih bogatih porodica. Postoje ekskluzivni prstenovi suradnika američkog predsjednika koji su prošli odgovarajuću školu imenovanih bogatih porodica i u koje teško može ući osoba koja nije položila njihove ispite sa odličnim uspjehom ili nije direktno povezana sa njima. Ti saradnici nameću predsjednicima Amerike i premijerima Velike Britanije volju tih bogatih porodica. Zato se promjenom predsjednika Amerike i premijara Velike Britanije, politika tih zemalja gotovo ništa ne mijenja.

 

Porodice Rothschild, Rockefeller, Morgan, Wartburg i ostale ne mogu pobjeći od odgovornosti za ono što su radile. Već ih danas jako puno ljudi proziva na Googleu i YouTubeu za kriminal koji su počinili. Ja vjerujem da će u doglednoj budućnosti većina ljudi svijeta shvatiti da su te porodice zlo koje vlada. Oni će shvatiti da osloboditi svijet od tih bogatih porodica znači osloboditi svijet od eksploatacije, siromaštva, ratova, otuđenja, i svih ostalih nepogodnosti današnjeg društva. Tada će se te porodice naći u realnoj opasnosti. Ali ja ne želim da put u bolju budućnost čovječanstva bude uprljan bilo čijom krvlju. Ja želim da se budućnost gradi na jednakim pravima i zajedničkom dogovoru svih ljudi. Ja  mislim da je za te bogate porodice najbolje rješenje da prihvate sistem koji sam predložio. Prihvaćanjem mog sistema oni bi se oslobodili opasnosti od linča. Novi sistem će sigurno kazniti te bogate porodice za njihova zlodjela. Ali kakva će to kazna biti? Više praktično ne postoji smrtna kazna pa se toga ne moraju bojati. U sistemu koji sam predložio neće postojati ni zatvorska kazna pa se ni toga ne trebaju bojati. Oni će izgubiti privilegirani status. To neće biti ugodno njihovoj otuđenoj svijesti, ali ja im ne bih preporučio da svoju svoju srđbu prazne na meni. Ja mislim da im svijet neće oprostiti ako budu napadali mene i moju filozofiju. Osim toga oni bi mi trebali biti zahvalni jer bez moje filozofije ništa im ne bi moglo garantirati opstanak njihovih porodica.  

Kad se usvoji sistem koji sam predložio, ja sam uvjeren da će te porodice ostati najbogatije porodice svijeta. Ne može se poreći da su te porodice organizacijom kapitalizma ostvarile veliki ekonomski napredak i veliku dobrobit  za cijeli svijet. Prihvaćanjem sistema koji sam predložio oni će izgubit moć tajnog vladanja svijetom ali to im je i inače slabo polazilo za rukom. Pogledajte kakvi su im rezultati! Usput budi rečeno ja mislim da su te porodice bile daleko sposobnije nego što jesu, one ne bi mogle zavladati cijelim svijetom zato što to nije moguće. Zato što bi se ljudi pobunili i da dobiju zlatne kaveze. Ljudi na prvom mjestu trebaju slobodu. Kad se svijet konačno oslobodi njihovih okova oni više neće morati skrivati svoju moć. Oni će biti prihvaćeni kao najistaknutije porodice svijeta. Nije li to lijepo priznanje? Oni bi u novom sistemu čak mogli preuzeti otvoreno upravljanje nad cijelim svijetom zato što sistem koji sam predložio treba nekoga da to čini. Ali ovoga puta lideri će stvarno postati direktno odgovorni narodu svijeta. U tom slučaju porodica Rothschild sa svojim partnerima bi počela doprinositi stvaranju daleko bolje budućnosti čovječanstva. U tom slučaju svi bi dobili i nitko ne bi gubio. Nije li to dobra ponuda? Ako razmisle uvidjet će da je sistem koji sam predložio i za njih najbolja opcija.  

 

Život je ljepši bez privilegija

Ja nisam nikada težio privilegijama. Nikad mi cilj u životu nije bio vlast ni moć nad ljudima. Novac mi je trebao samo za ostvarenje prirodnih potreba. Dobro ponekad malo i preko toga ali nikad mi zarađivanje novaca nije bio glavni cilj u životu. To mi je ostavilo dosta vremena da se posvetim svojim stvarnim potrebama i zato sam ostvario uspjeh u vlastitom životu. Taj uspjeh mjerim na prvom mjestu činjenicom da nemam problema sam sa sobom. Ne pijem alkohol, ne uzimam nikakve lijekove, nemam neuroze ni depresije, ništa mi ne nedostaje. Imam divnu porodicu. Nekome se može učiniti da to nije naročiti uspjeh ali ja bih rekao da je to stanje uspije ostvariti jako malo ljudi. Naročito se sa time teško mogu pohvaliti privilegirani ljudi. Osim toga unutrašnja sloboda mi je omogućila da ostvarim veliki napredak na polju filozofije kojom se bavim. Uspjeh je velik ne zato što je moju filozofiju bilo teško kreirati već zato što se nitko drugi tim poljem nije ozbiljno bavio. Ljudi su toliko opterećeni otuđenim vrijednostimna da jednostavno nisam imao stvarnu konkurenciju na polju svog rada.  

Ali kao mlad čovjek i ja sam pod utjecajem društva naginjao potrebi samodokazivanja. Ostvario sam neke uspjehe na polju arhitekture i otkrio da to nije bio uspješan period mog života. Na njega me naročito podsjeća velika ovisnost o pušenju cigareta. U tom periodu nisam ni pokušavao prestajati pušiti jer sam znao da nije bilo nikakve šanse da prevladam svoju ovisnost. Onda sam se posvetio svojoj filozofiji i ona mi je donijela unutrašnji mir ali sam po navici nastavio pušiti i dalje. Kad mi se rodila prva kći, osjetio sam potrebu da zbog zdravlja svih nas zajedno prestanem pušiti. Pripremao sam se na strašnu bitku protiv cigareta. I onda je došlo nevjerojatno iznenađenje; prestao sam pušiti bez ikakvih problema. Ja mislim da mi je moj rad pomogao da izgradim unutrašnju ravnotežu koja me je oslobodila ovisnosti o cigaretama. Danas ponekad u društvu zapalim cigatretu ali nemam ovisnost. Ako sam ja uspio prevladati svoju ovisnost, zašto i drugi ljudi to ne bi mogli ostvariti? Ja mislim da će zdrav život koji moja filozofija propovijeda pomoći svim ljudima svijeta da se oslobode problema i ovisnosti koje ih muče i da ostvare dobar život. 

Neko bi mogao primijetiti da je moja nezainteresiranost za ostvarenje privilegija, izgradnju moći u društvu, osnivanja kompanija, napredovanja u službi, zaradu novca, izgradnju kuća, proizlazi iz megalomanske potrebe da mijenjam svijet. To ne bi bilo tačno. Ja sam otkrio da je slobodno djelovanje na polju mog vlastitog interesa koji je naravno dobar i za ljude, donosi veće i stabilnije zadovoljstvo nego bilo kakve privilegije. No u jednom trenutku svog života sam primijetio da su se sve vrijednosti do kojih mi je bilo stalo nalazile iza neprolaznih zidova koji su me sprečavali da ih dohvatim. Cilj sam pronašao tek kad sam odlučio porušiti te zidove, kad sam odlučio promijeniti svijet i učiniti ga dobrim mjestom za život. Ili da budem jasniji, ja sam po svojoj prirodi malo lijen i da sam mogao pronaći interese i zadovoljstvo u svakodnevnom životu nikad se ne bih bavio filozofijom. Ja naime nisam bio ni talentiran za pisanje. Mijenjanje svijeta nije bio lagan cilj ali nisam imao izbora.

Ali čekajte malo nisu li svi osnivači velikih ideja i velike vođe uključujući imperatore, tvrdili da žele izgraditi dobar svijet? Jesu ali postoje ogromne razlike između mene i njih. Ja bih istakao da najveća razlika proizlazi iz činjenice da su veliki osnivači velikih ideja i velike vođe uključujući imperatore ostvarivali privilegiranu moć nad ljudima dok moj sistem meni neće dati ništa veću moć nego što je imaju drugi ljudi. Osim toga moj sistem će donijeti dobar život i radost podjednako svim ljudima svijeta što nikada osnivači velikih ideja i velike vođe uključujući imperatore, nisu uspjeli ostvariti.  

Ja se po svojoj prirodi jako teško pokrećem ali jednom kada krenem ne odustajem. Praktično ništa me ne može zaustaviti na mom putu. U ovom trenutku radim već 27 godina na razvoju novih ideja koje će jednog dana potpuno promijeniti svijet i učiniti ga prekrasnim mjestom za život, ali još nisam uspio ostvariti uspjeh u društvu. U zadnjih devet godina jedno 250.000 ljudi je posjetilo ove internet stranice i oni su uzeli jedno 2.500 kopija moje knjige Humanizam. Ipak niko od njih nije našao za vrijedno da mi se pridruži u mom naporu da popravim ovaj svijet. U čemu je problem? Ljudi uglavnom prepoznaju moje dobre namjere ali imaju premalo povjerenja u sebe da bi ih preispitali. Nitko se ne bavi istraživanjem razvoja društva pa ljudi misle da su nove ideje neprovodljive. Oni su uvjereni da bi u suprotnom neka institucija radila na njima. Ljudi očekuju da će ih autoriteti usmjeriti na dobar put ali autoriteti ne žele promjene koje im oduzimaju moć. Svaka promjena usvojenog znanja je prijetnja za privilegije autoriteta a praktično je potrebno promijeniti kompletni temelj društva da bi se dobro i zdravo društvo moglo uspostaviti. Put napretka je jako zatvoren. Ali unatoč tome ja  znam da sam definirao kako će izgledati svijetla budućnost čovječanstva, znam da sam u pravu, i zato ne mogu pronaći veći smisao vlastitog života od rada na svojoj filozofiji. On mi donosi radno zadovoljstvo od kojega neću odustati.  

 

Privilegije se moraju ukloniti

Najvećem broju privilegiranih ljudi njihov status predstavlja zadovoljstvo ali ja bih ipak rekao da je taj status otuđen od prirodnih potreba ljudi tako da on nužno rezultira objektivnim nepogodnostima koje čovjek zbog vlastitog neznanja ne povezuje sa privilegijama. Najčešće takvi ljudi ne mogu pronaći svoj unutrašnji mir. Oni su pod stalnim stresom i traže olakšanje u alkoholu, tabletama ili drogama. Nadalje stanje unutrašnje napetosti onemogućava ljude da spoznaju objektivnu realnost. Stanje unutrašnje napetosti otežava ljudima da osjete ispravan put pa im je otežano donošenje ispravnih odluka u životu. Ono im otežava mogućnost da preispitaju premise koje su ih dovele u situaciju u kojoj jesu, otežava im da se prosvijetle. Privilegije sasvim sigurno otuđuju ljude od mogućnosti pronalaženja zadovoljstva u prirodnom odnosu među ljudima. Privilegije su u realnosti nemoć same za sebe i nesreća. 

Svi problemi društva su uzrokovani lošim sistemom vrijednosti. Očekivati da će privilegije u bilo kojem obliku posjedovanja moći nad ljudima donijeti sreću je isto kao očekivati da će kokain donijeti sreću. I jedno i drugo su halucinacije bazirane na iluzijama. Privilegije su zlo. Tek kada društvo ukine privilegije dobit će šansu da ostvari bolji život. To nije lako učiniti ali nema drugog puta. Promjene u društvu koje ne ukidaju privilegije su samo kozmetičke promjene i ne mogu donijeti boljitak čovječanstvu. Izlaz iz tog zla leži u formiranju objektivnog sistema vrijednosti koji će se bazirati na prirodnim potrebama društva. Sistem koji sam predložio će izgraditi takve vrijednosti. On će postaviti čovjeka za najveću vrijednost u društvu. Taj sistem će formirati skalu sa kojom će se vrijednosti čovjeka moći definirati i mjeriti kako bi ljudi takve vrijednosti mogli lakše primijetiti i više prihvaćati. Jednom kada se objektivne vrijednosti prihvate u društvu, otuđeni oblici moći nastali iz privilegija će gubiti značaj zato što objektivno one i nisu vrijednost. Novi sistem će usmjeriti ljude na dobar put. On će ljudima dati moć pa oni više neće tražiti privilegije. A ako ih i budu tražili neće ih moći pronaći jer će ih novi sistem ukloniti.  

Sistem koji sam predložio na ovim internet stranicama je ne samo najbolja opcija za cijeli svijet, ona je ujedno jedina dobra opcija i zato će taj sistem jednog dana biti prihvaćen u cijelom svijetu. Taj sistem ukida glad, strah, korupciju, narcisoidnost, rasizam, nemoral, kriminal, rat i sve oblike destruktivnosti u društvu i ohrabruje razvoj produktivnih ljudskih moći. Ukratko, sistem obećava bolji život i harmoniju svim ljudima. On će okrenuti naglavce glavne principe na kojima je čovječanstvo danas uspostavljeno. Utjecaj tog sistema za čovječanstvo će biti tako velik da će ljudi sve prije implementacije nazivati prethistorija a sve od implementacije će se nazivati civilizacija.  

Moj Humanizam će spasiti planetu Zemlju od cjelokupnog socijalnog zla i kreirat će ljubav, radost, mir, zdravlje, ljepotu, sigurnost, pravdu, harmoniju, obilje; moj Humanizam će učiniti Raj na Zemlji.

 

Aleksandar Šarović

8. mart 2009

 

Natrag na početak

 

www.sarovic.com        www.sarovic.net        www.sarovic.org

Copyright protected at Consumer and Corporate Affairs Canada            Last updated: November 13, 2013
For problems, questions, or comments regarding the website please contact
aleksandar@sarovic.com