Obračun sa naukama

Back Home Up Next

 

 

 

 

 

 

 

Moj obračun sa naukama

 

 

Moje obrazovanje  

Ja sam genije. Meni se čini da ljudi poistovjećuju genijalce sa ljudima koji imaju veliku inteligenciju. Ja mislim da je inteligencija samo dobra pomoć geniju u stvaranju ali nije nužna. Genije je onaj čovjek koji sačuva svoju prirodu, onaj koji dobro osjeća kojim putem treba ići, onaj koji iz ogromnog broja informacija može izdvojiti onu koja je bitna. On nepogrešivo osjeća koju notu treba odsvirati kad stvara muzičko djelo. Genije je čovjek koji zna i čini velika djela. Genije je proizvod slobode. Genije ne prihvaća znanje kojemu ne vidi svrhu. Tako čuva svoju genijalnu prirodu. On nije ništa drugo nego super prirodan čovjek koji može raditi ono što voli. Svako bi po svojoj prirodi trebao moći činiti velika djela na polju vlastitog interesa. Svako bi trebao imati karakteristike genija. Ljudi nisu genijalci samo zato jer su se otuđili od svoje prirode ili nemaju mogućnost djelovanja na polju svog interesa. 

Danas je teško biti genije najviše zato što su ljudi zarobljenici kulture nametanja znanja. Škole to čine najviše i zato su one najveći izvori otuđenja. Studenti ne mogu položiti ispite ukoliko nisu u stanju reproducirati znanje koje im je nametnuto. Ljudi koji poslušno primaju nametnuto znanje moraju potiskivati svoje prirodne potrebe, instinkte i osjećaje i tako se otuđuju od svoje prirode. Takvi ljudi kroz život kopiraju potrebe, osjećaje, navike i riječi koje su usvojili od autoriteta. Ljudi otuđeni od svoje prirode ne osjećaju dovoljno što po svojoj prirodi trebaju i zato lakše prihvaćaju nametnuto znanje i to razvija proces otuđenja. Otuđeni ljudi od svoje prirode nisu u stanju stvarati genijalna djela. Oni postaju suprotnost genija, oni postaju mašine za življenje. Nametanje znanja je nesreća za ljude. Pod time ne mislim da je znanje nesreća. Nasuprot, znanje je nužnost napretku ali ono treba biti slobodno dostupno i prihvaćeno a nikako ne nametnuto. Ali danas niko ne može izbjeći torturu nametanja znanja. Specijalno to ne mogu naučnici jer bez univerzitetske diplome oni ne mogu biti naučnici. Zato danas nema genija na polju nauka. Oprostite mi ako sam pogriješio ali ja ne znam ni jednoga. Što je škola zahtijevnija u nametanju znanja to su šanse manje za razvoj ljudskih sposobnosti pa onda normalno i za razvoj genija.

Genijalna dijela mogu stvarati samo duhovno slobodni ljudi. Promatrajući svijet oko sebe ja danas prepoznajem genijalnost u muzičkoj grupi Pink Floyd. Oni su napravili duboko dirljivu, nevjerojatno snažnu i prekrasnu muziku koja iskače iznad svega što sam čuo. To je muzika tuge, patnje, kritike, i nade. To je muzika koja briljantno prikazuje naš svijet na prijelazu milenijuma. Da je njihovo kreiranje muzike bilo uvjetovano završenom muzičkim konzervatorijem možda bi ti slobodarski ljudi odustali od školovanja i ne bi dobili dozvolu da komponiraju tako prekrasnu muziku. Ako bi ipak nekako uspjeli završiti akademiju ona bi ih zasigurno otuđila od njihove prirode i oni vjerojatno ne bi mogli stvarati tako veličanstvenu muziku.

Ja sam svoje kompletno školovanje doživljavao kao nasilje nad svojim potrebama, nad svojom slobodom, i to je ono uistinu bilo. Ne samo da mi je tijelo bilo zarobljeno svaki dan u školi nego mi je škola pokušala zarobiti i moje misli ali tu sam pružio ogroman otpor. Ne mogu reći da je taj otpor bio moja svjesna odluka, to je bilo nešto ugrađeno u meni. Nisam ništa učio i zbog toga sam ponavljao peti razred osnovne škole. Onda sam shvatio da se ipak moram potruditi naučiti toliko gradiva da ne ponavljam razred.  

Po završetku srednje škole upisao sam arhitektonski fakultet jer sam se želio baviti kreativnim poslom gradnje kuća. Uz teške muke proizašle iz velike nezainteresiranosti za predmete arhitektonskog fakulteta ipak sam uspio diplomirati. Profesor koji je vodio moj diplomski rad mi je rekao da nikada u životu nije vidio tako slab prosjek ocjena kao moj. Ja sam to znao i bez njega ali sam tada već postao svjestan da su te loše ocjene meni donijele velike prednosti pred drugim ljudima. Već kao student treće godine arhitekture sam bio proglašen za jednog od najboljih arhitekata Jugoslavije kada sam pobijedio na natječaju za uređenje Trga Republike u Zagrebu. Ovdje želim naglasiti da mi je nagradu donijela zdrava logika koju sam uspio sačuvati neprihvaćanjem otuđenog znanja i naravno ljubav prema arhitekturi koja mi je dala veliku radnu energiju. Pomogli su mi moja osjećajnost, smislenost, objektivnost i kreativnost koju sam oduvijek razvijao kroz svoju slobodu a ne studij na fakultetu. Ukoliko čovjek osjeća svoju prirodu, ukoliko voli ono što radi i ako ima dara za to što radi ostvariti će daleko bolji rezultat nego što ga može ostvariti školovanjem i dobijanjem diplome.   

Na kraju studija u ruke mi je dopala kolekcija knjiga psihologa i filozofa Ericha Fromma. Fromm je jako kritizirao svijet u kojem živimo. Ja sam imao slične poglede i već sam bio formirao neke osnovne ideje o tome kako dobar svijet treba izgledati ali mi nije padalo na pamet da sam ja taj ko tu nešto može učiniti. Mislim da sam čitajući Frommova djela uvidio da na polju poboljšanja svijeta mogu dati puno više čovječanstvu nego u arhitekturi. Tako sam odlučio da mijenjam svijet. To me je oduševilo i dalo mi je veliku energiju za rad. Bez ikakve dvojbe sam se počeo baviti pisanjem knjige Humanizam”. 

Ali od nečega sam morao živjeti. Filozofija zahtijeva veliku slobodu misli što mi rad na polju arhitekture nije mogao dati jer kreativni rad u arhitekturi previše zaokuplja čovjekove misli. Iz tog razloga sam potpuno odustao od bavljenja arhitekturom i zaposlio se kao inspektor za zaštitu od požara. Cjelokupno znanje koje sam koristio u tom poslu prosječan čovjek može savladati u kratkom tečaju. Taj posao me nije opterećivao što mi je omogućio da pišem najznačajniju knjigu svih vremena.   

Pisanje knjige je u meni budilo erupciju kreativnosti, daleko veću nego što sam je imao u arhitekturi. Dobre ideje o promjeni svijeta su mi padale na pamet praktično bez prestanka. Kad se to dogodi čovjek više ne može stati čak i da hoće. To donosi veliko zadovoljstvo. Ali trebalo je uložiti dosta truda u sređivanje misli. To sam činio analizom, pročiščavanjem i prepisivanjem svojih zabilješki. U razvoju novih ideja nisam se služio postojećim naukama jer ih nisam dobro ni poznavao već sam koristio zdravu logiku koju sam do tada već bio prilično razvio. Kad sam izgradio osnovne ideje morao sam proučiti postojeće nauke da bih svoje ideje mogao nadovezati na postojeće stanje. Sad kad sam znao svoj cilj, znao sam šta i zašto trebam proučiti i to mi više nije bilo teško. Na početku sam mislio da ću knjigu napisati u roku od godinu dana ali obzirom da je problem bio daleko kompleksniji nego što sam mislio i da mi to nije bila jedina preokupacija bilo mi je potrebno deset godina da knjigu završim. Snagu za rad mi je donosila spoznaja da će ta knjiga jednog dana kompletno promijeniti svijet i kreirati dobro i zdravo društvo.  

Kad sam završio knjigu počeo sam prezentirati svoje nove ideje naučnicima. Na žalost jedinu podršku sam dobio od profesora filozofije Andrija Stojkovića sa univerziteta u Beogradu koji je napisao recenziju moje knjige Humanizam. Također mi je pomagao u širenju ideja u beogradskom naučnim krugovima, u Hegelovom društvu i Društvu sociologa Srbije ali nismo bili uspješni u tome.  

Možda u nadi da ću na zapadu pronaći zainteresirane ljude za svoju filozofiju, imigrirao sam u Kanadu 1993 godine. U Kanadi sam se pokušavao profesionalno posvetiti filozofiji tako što sam tražio stipendiju od raznih organizacija i fondacija ali ništa nisam uspio dobiti. Opet sam se našao u situaciji da od nečega moram živjeti. Tada je u Kanadi bila ekonomska kriza i nije bilo puno poslova. Izuzetak je bila nova informacijska tehnologija. Sila me natjerala da kupim kompjutor i knjige i počeo sam učiti za programera. Tada je potražnja za programerima bila veća od ponude pa sam relativno lako dobio prvi posao. Niko me nije pitao čak ni za diplomu. Nisam bio čak ni naročito dobar programer zato što me taj posao nije mogao dovoljno zainteresirati. Misli su mi stalno odlazile na filozofiju.  

Na sreću moja divna žena Dušica je imala razumijevanja za moj rad i ponudila mi je da se brinem za djecu i kućne poslove i u slobodno vrijeme da se bavim svojom filozofijom dok će ona zarađivati novac za svakodnevni život. Tako sam dobio dosta vremena da radim na svojoj filozofiji. Nemate pojma koliko sam joj zahvalan. Cijeli svijet bi joj trebao biti zahvalan. Prvo zato što je ona jedina imala razumijevaja za moj rad a zatim što bez njenog razumijevanja ja ne bih mogao pronaći slobodno vrijeme za razmišljanje o svojoj filozofiji i ne bih mogao pisati ovo što sada čitate.

 

Kritika nauka 

Od kako sam završio knjigu Humanizam prije 16 godina slao sam hiljade pisama doktorima i profesorima društvenih nauka pokušavajući ih zainteresirati o tome kako treba izgledati svijetla budućnost čovječanstva ali nisam imao uspjeha. Ovdje ću pokušati objasniti zašto je to tako! 

Nauka je objektivno i sistematizirano znanje o činjenicama i zakonitostima stvarnosti stečeno organiziranom analizom i eksperimentima. Nauke kreiraju i unaprijeđuju naučnici. Naučnici prirodno teže većem znanju i na tom putu kreiraju teorije koje bi trebale društvu donijeti pogodnosti. Ako takve teorije ne dolaze direktno u konflikt sa stvarnošću naučnici prihvaćaju svoje teorije kao objektivne odnosno tačne. Međutim relativni sklad takvih teorija i objektivne stvarnosti još uvijek ne garantira objektivnost takvih teorija, dapače one mogu biti subjektivne odnosno pogrešne. Subjektivne teorije stvaraju otudjeno znanje ili pogrešno znanje koje otuđuje čovjeka od objektivne realnosti. Ako su naučnici dovoljno veliki autoriteti njihovo otuđeno znanje se usvaja u društvu što cijelo društvo otuđuje od objektivne vizije stvarnosti.  Jednom prihvaćeno otuđeno znanje služi generacijama novih naučnika kao osnova pomoću koje razvijaju otuđenje nauka i tako šire otuđenje u društvu. Takve nauke usmjeravaju društvo na pogrešan put i sprečavaju prihvatanje objektivnog znanja. Ono usmjerava ljude da rješavaju probleme unutar okvira koji ne mogu donijeti dobre rezultate. Otuđeno znanje u pravilu šteti društvu. 

***

Naročito se društvene nauke nalaze na pogrešnom ili nedovoljno dobrom putu. One su se jako otuđile od objektivne realnosti. To otuđenje je posljedica nedovoljno kritičkog prihvaćanja ideja autoriteta društvenih nauka kroz povijest. Svrha društvenih nauka bi trebala biti kreiranje vizije kako izgraditi dobar ili bar bolji put društva u budućnost ali one tu viziju nemaju. One bi trebale biti inicijatori pozitivnih društvenih promjena ali u realnosti one to nisu. U stvari one nemaju nikakvog utjecaja na društvena zbivanja.  

U želji da približim svoje ideje socijalnim naukama pokušao sam upisati magisterij na sociologiji univerziteta North York. Jedan od profesora kojemu sam se obratio iskreno mi je rekao da ne gubim vrijeme sa sociologijom jer neću moći pronaći nikakav posao kao magistar socioloških nauka. Ja sam to shvatio kao njegovo mišljenje da ne postoji korist od sociologije za društvo. Odgovorio sam mu da imam nove ideje kako unaprijediti društvo ali on nije pokazao interes da me sasluša kao što je to bio slučaj sa hiljadama drugih naučnika. Jedan drugi profesor na istom univerzitetu je pregledao moju knjigu Humanizam i rekao mi da zadovoljavam kriterije za upis na postdiplomski studij sociologije ali da moja knjiga ne može biti prihvaćena kao magistarski rad. Knjiga koja će kompletno promijeniti društvo i učiniti ovaj svijet prekrasnom mjestom za život je neprihvatljiva sociološkim naukama. Ovaj primjer lijepo pokazuje kako generacije naučnika mogu ući u slijepu ulicu ukoliko svoj intelektualni put baziraju na otuđenom znanju. Što reći o profesorima marksizma? U Jugoslaviji je to bio obavezan predmet u svim srednjim školama. Onda je nastupio kapitalistički prevrat pa je predmet marksizam ukinut. Šta li sada rade hiljade profesora i doktora marksističkih nauka?  

***

Mislite da je filozofija nauka? Ne bih rekao, jer da je nauka onda bi neke koristi od nje trebalo biti ali ja je ne vidim. Filozofija je porijeklom antička grčka riječ koja znači volim mudrost. Ona pokušava dati odgovore na osnovna pitanja koja se tiču čovjeka i njegove egzistencije u prirodi i društvu. Filozofima je naravno jedan od najvećih interesa bio definiranje načina postanka svijeta. Svi odgovori koje su filozofi u povjesti čovječanstva dali na ovo pitanje su vjerojatno otuđeni od objektivne biti. Mi živimo u beskonačno malom dijelu beskonačno velikog svemira da bi mogli objektivno definirati njegov nastanak.  

Veliki filozofi su kroz podršku ili kritiku filozofije svojih prethodnika pisali mnoštvo knjiga pokušavajući izgraditi i prikazati objektivan stav o realnosti koja nas okružuje. Ali nisu uspjeli u tome. Dokaz leži u činjenici da filozofi nisu uspjeli definirati postavke za kreiranje dobrog društva. Nemoć filozofa da pronađu objektivne odgovore na pitanja koja muče ljude je doprinijela kreiranju ogromne količine otuđenog znanja. Studirati filozofiju danas uopće ne znači tražiti mudrost jer niko ne zna ni šta ona znači. Studirati filozofiju znači proučavati povijest promašaja ljudske misli. Ono je čak i štetno jer velika količina otuđenog znanja zavodi ljude na pogrešnu stranu gdje ja teško sagledati objektivne uzroke problema. Usput želim naglasiti da povijest pišu pobjednici uglavnom u svrhu opravdanja loših namjera i djela. Takva povijest gradi loše namjere novih generacija i stvara velike probleme. Roger Waters je to lijepo prikazao u rečenici: "Povijest je za glupane".

Filozofi su puni dobrih namjera i ciljeva ali ja nisam primijetio da se dovoljno ozbiljno bave sa time kako popraviti ovaj svijet. Zašto? Filozof Karl Marks je u svojoj čuvenoj 11. tezi o Foerbahu rekao da su filozofi samo različito tumačili ovaj svijet, a da se radi o tome da se on mijenja. Također je rekao u “Manifestu komunističke partije“ da se proleteri svih zemalja trebaju ujediniti protiv eksploatacije kapitalista. Marks nije definirao kako dobra organizacija društva treba izgledati. Možda je mislio da će radnici jednom kad se ujedine sami usavršiti vlastitu organizaciju društva na dobrobit svih ljudi. Međutim to nikada nikome nije pošlo za rukom. Marksovi sljedbenici su taj problem riješili tako što su ukupnu moć društva uzeli u svoje ruke. Oni su postali autoriteti a autoriteti imaju tendenciju da tlače ljude. Tako je nastao autoritarni socijalizam koji je unazadilo Marksove ciljeve. Problem leži u tome što niko nikada nije pokušao kreirati sistem koji može funkcionirati bez utjecaja autoriteta. Ja sam upravo to učinio i zato sam uspio definirati dobro društvo. 

Filozofi se uglavno slažu o tome da ljudi moraju imati jednaka prava ali u praksi ljudi nemaju jednaka prava i to filozofi ne primjećuju dovoljno. Onda ne čudi da oni ne razumiju značaj jednog višeg zakona koji je ja mislim prvi puta upisan u Bibliji: ”Čini drugome ono što bi želio da drugi ljudi tebi čine ili ne čini drugome ono što ne bi želio da drugi ljudi tebi čine.” Sve što su filozofi tražili na putu ostvarenja dobrog društva može se staviti u ovu rečenicu. Iza nje se krije gotovo sva mudrost ovog svijeta. Ali obzirom da značaj te rečenice nije dovoljno jasno uočen nikada nije bilo ozbiljnih pokušaja da se ideja te rečenice sprovede u djelo. Ja sam formirao sistem koji će realizirati ideju te rečenice. To će biti ostvareno pomoću sistema ocjenjivanja među ljudima. Ja sam je nazvao demokratska anarhija. Svaki čovjek će dobiti podjednako pravo da ocjenjuje nekoliko drugih ljudi po svom slobodnom izboru. Svaka pozitivna ocjena će dobitniku ocjene donijeti neki malu ali uočljivu nagradu a svaka negativna ocjena će rezultirati istim oblikom kazne. Šta ćemo sa time dobiti? Taj sistem će ukinuti privilegije ljudi koje su ishodište zla u društvu. Tako mala moć u rukama ljudi će prisiliti ljude da poštuju jedni druge. Ljudi će postati vrijednost drugim ljudima. Ljudi će se truditi da čine maksimalne moguće pogodnosti drugim ljudima i da umanje ili ukinu stvaranje bilo kakvih oblika nepogodnosti. To će osigurati ono što su filozofi svijeta tražili i nisu uspjeli pronaći, to će ukloniti socijalno zlo i formirati dobro i zdravo društvo.  

***

Znanstvenici političkih nauka su formirali nepotrebno kompleksnu nauku koja je jako otuđena od prirode društva. To se dogodilo zbog odsustva dovoljno duboke analize političkih zbivanja u povijesti čovječanstva. Naravno političke nauke ne mogu dati odgovore na probleme današnjeg društva i nemaju viziju kako treba izgledati dobar politički sistem podjednako prihvatljiv za sve ljude. Najviši stadij današnjih političkih nauka se zove demokracija. Ali znanstvenici političkih nauka udruženi sa ostalim znanstvenicima društvenih nauka nisu nikad uspijeli uspostaviti koncensus o tome što je to razvijena demokracija niti kako ona treba izgledati. Ovdje se ne radi o pitanjima na koja se ne može naći odgovor, ovdje se radi o nedostatku volje da se to učini. Znanstvenici političkih nauka su sljedbenici državnog političkog sistema i ne pada im na pamet da tu bilo šta ponude ili mijenjaju a kamo li da mu se suprotstavljaju. Zato danas imamo formalnu demokraciju u kojoj narod praktično nema nikakvog utjecaja na formiranje politike društva.

Ja sam definirao razvijenu demokraciju. U njoj će narod neposreno odlučivati o svim pitanjima od vlastita interesa. Ona će biti bazirana na demokratskoj anarhiji i na neposrednoj demokraciji. Narod će naročito biti zainteresiran da odlučuje o makroekonomskoj politici društva što je danas nezamislivo. Svaki čovjek će neposredno participirati u odlučivanju koliki treba biti minimalni dohodak radnika. Srednja vrijednost iskaza svih ljudi će određivati minimalni dohodak u društvu. Tako će neposredna demokratska odluka naroda usklađivati ekonomsku sigurnost radnika i njihovu zainteresiranost za rad. Zatim će svaki čovjek odlučivati koliki dio svog bruto dohotka želi izdvojiti za porez. Suma svih takvih odluka svih ljudi će formirati ukupni porez u društvu. Taj novac će se poslije izdvajati iz dohotka radnika proporcionalno visini njihovih dohodaka. Nadalje svaki čovjek može odlučivati o tome kako taj porezni novac potrošiti. Svaki čovjek će odlučiti koliki dio svog poreznog novaca želi izdvojiti za: obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, rekreaciju, izgradnju infrastrukture, itd. Suma svih iskaza svih stanovnika će u stvari jednostavno definirati alokaciju poreznog novca. Prednosti takvog oblika demokracije će biti ogromne. Zajednička potrošnja više neće biti otuđena od društva. Ona će na najefikasniji našin zadovoljavati potrebe ljudi. Ljudi će biti zadovoljni. Ljudi će imati moć u društvu pa će više prihvaćati svoje zajednice. To je put razotuđenja društva. Takva demokracija će biti jako jednostavna i jasna svima pa političke nauke više neće biti potrebne.  

***

Pravne nauke su produžena ruka političkog sistema. One su otuđene od svoje objektivne biti kao što su to manje više sve društvene nauke jer su uvijek bile kreirane od strane privilegiranog sloja ljudi. Zato je pravni sistem nepravedan u samom svom ishodištu. Iz te nepravde proizlazi okrutni sistem u kojem živimo. Okrutni sistem stvara okrutne ljude. Okrutni kriminalci čine okrutna krivična djela. Okrutni suci okrutno sude počinioce krimminalnih djela. Okrutna pravda može naći svoje opravdanje u tome što sprečava okrutne ljude da čine zlo svima koji im se ne sviđaju ali ta pravda nije zadovoljavajuća. Kriminal je u porastu svugdje i zatvori su puni.

Pravne nauke su vjerojatno najkonzervativnije društvene nauke koje osiguravaju vladajući poredak u društvu i zato su jako cijenjene od strane vlasti. U Kanadi studenti ne mogu upisati studije prava prije nego što završe neki drugi fakultet. U društvu je vjerojatno izgrađeno mišljenje da je pravo kompleksna nauka koju “nedovoljno razvijeni mozgovi“ ne mogu savladati. Ali naravno nije riječ o tome. Poslije dugotrajnog studiranja otuđenog pravnog znanja, pravnici teško mogu prihvatiti ispravne stavove ako se oni konfrontiraju sa znanjem koji su usvojoli na svojim studijima. Za nagradu pravnici poslije diplome bivaju nagrađeni privilegiranim statusom u društvu koji formalno niko osim njih ne može imati. Bez njih se u Kanadi ne može kupiti nekretnina, ne može se razvesti, ne može se voditi sudski proces; praktično ljudi ne mogu braniti svoja prava bez njih. Privilegije uvijek stvaraju neki oblik nemorala. Zato pravne nauke lako naginju na pogrešnu pa čak i na jako nepravednu stranu.

Izdvojio bih jedan očigledan primjer. Radi se o Međunarodnom sudu u Hagu. Tužiteljica tog suda Louise Arbour je usred agresije njene zemlje Kanade kao članice NATO pakta na Jugoslaviju 1999 godine, optužila predsjednika Jugoslavije Slobodana Milošević za ratne zločine. Ni jedna optužba za zločin predsjednika Miloševića nije dokazana za četri godine suđenja u Hagu. Da je tužiteljica Arbour pogledala malo bliže uočila bi da je premijer njene države Kanade, Jean Cretien sasvim sigurno počinio ratni zločin kada je poslao kanadske bombardere da ubijaju ljude u agresiji na Jugoslaviju. To je bilo protivno povelji UN, protivno kanadskim zakonima pa čak i protivno konstituciji NATO pakta. Ali ona to nije učinila. Ta nemoralna žena je za nagradu postala sudkinja vrhovnog suda u Kanadi a poslije je postala visoki komesar za ljudska prava pri UN. Ja mislim da je Međunarodni sud u Hagu sramna nemoralna pa čak i kriminalna mrlja koja sebe besramno naziva pravdom. Ja također vjerujem da će taj sud biti početak kraja onoga što je danas prihvaćeno kao pravda.

Jednom kada se usvoji sistem koji sam predložio nastati će moralna vremena. Ljudi će imati podjednaku pravnu moć u društvu. Ona će se manifestirati pomoću jednakog prava ocjenjivanja među ljudima koji sam nazvao demokratska anarhija. Moram ponoviti jer je jako značajno, pozitivne ocjene će donijeti ocjenjenim ljudima neki mali oblik nagrade a negativne isti oblik kazne. Ta moć će učiti ljude da poštuju jedni druge, da čine maksimalne moguće pogodnosti drugim ljudima i da ukinu ili umanje stvaranje svih oblika nepogodnosti. U takvom sistemu ljudi će naučiti što je objektivno dobro a što ne i toga će se pridržavati. Pravnici neće više biti potrebni pa će praktično ostati bez posla. Pravne nauke će vjerojatno završiti u udžbenicima povijesti.

***

Ekonomske nauke su socialne nauke koje studiraju proizvodnju, raspodjelu i potrošnju robe i usluga. Danas je usvojena ekonomija slobodnog tržišta ili kapitalistički oblik privređivanja u kojem se sredstva za proizvodnju nalaze u privatnom vlasništvu. Kapitalistički oblik proizvodnje je uspio kreirati do danas uvjerljivo najefikasniju alokaciju privrednih resursa baziranu na takmičenju poduzeća. Kapitralizam je ostvario najveći porast produktivnosti privrede u povijesti čovječanstva što je uspostavilo nezabilježeno visoki porast ekonomskog standarda ljudi.  

Ali ekonomija kapitalizma ima i velike mane. Postoji jako veliki broj faktora koji uzrokuju nestabilnost kapitalističke privrede što prisiljava kompanije u kapitalizmu da se stalno bore za vlastiti opstanak na tržištu. U toj borbi jači pobjeđuje i odnosi sve. Kapitalizam je surov. Osim toga kapitalizam je nametnuo društvu novac kao najveću vrijednost. Ta vrijednost je izgradila veliko otuđenje u društvu koje donosi velike probleme. Iz surovosti kapitalizma i otuđenja ljudi proizlazi praktično svo zlo današnjeg društva: nemoral, kriminal, destrukcije, itd.  

Niko se dovoljno ozbiljno ne bavi otklanjanjem nedostataka kapitalističke ekonomije zato jer otklanjanje tih mana nužno vodi u pitanje opstanak samog kapitalizma. Ja sam kreirao potpuno novu ekonomiju koja će osigurati prirodni razvoj civilizacije. Nova ekonomija će biti u društvenom vlasništvu. Ona će garantirati zaposlenost i ekonomsku sigurnost svakom čovjeku kao uvjet izgradnje produktivnih konstruktivnih odnosa u društvu. Nova ekonomija će u velikoj mjeri bazirati proizvodnju na naruđbi potrošača pa će biti vrlo stabilna. Ona će spustiti tržišnu konkurenciju poduzeća na nivo radnih mjesta. Radnik koji ponudi najveću produktivnost za bilo koje javno radno mjesto će dobiti posao.  

Radna konkurencija će donijeti ogromne pogodnosti društvu. Na prvom mjestu ona će uspostaviti najproduktivniju i najprofitabilniju privredu. Ona će biti znatno veća nego što je može proizvesti privatno poduzetništvo pa će kapitalizam sa svim svojim negativnostima otići u povijest. Radna konkurencija će eliminirati privilegije u procesu proizvodnje što će eliminirati korupciju kao glavni izvor nemorala današnjeg društva. Radnici će moći birati poslove koje više vole i oni će uživati u radu. Rad će postati vrijednost sam za sebe. Nepogodniji poslovi će biti dohodovno bolje kompenzirani pa će se ujednačiti interes za svim poslovima. Sloboda izbora posla će omogućiti ljudima da spoznaju gdje su prave vrijednosti što će osloboditi ljude otuđenja. Nova ekonomija će uspostaviti vrlo efikasan sistem odgovornosti kao uvjet osiguranja visoke produktivnosti ekonomije. Velika odgovornost će rezultirati kooperacijom radnika na svom nivoima proizvodnog procesa što će doprinijeti produktivnom razvoju društva. Odgovornost ljudi će eliminirati sve oblike destruktivnosti u društvu. Poslije kapitalizma će nastupiti humanizam, sistem koji će daleko bolje slijediti potrebe čovjeka. Ekonomija humanizma će biti toliko jednostavna da će je svaki čovjek moći razumjeti u vrlo kratkom roku.

***

Kao zaključak ja bih rekao da će društvene nauke gubiti značaj. Novi sistem koji sam predložio će razgoliti društvene nauke do objektivne suštine i tada ćemo svi postati dobri poznavaoci društvenih nauka. Kao što svi ljudi govore maternji jezik prilično dobro bez obzira na nivo obrazovanja, tako će u novom sistemu svi ljudi postati dobri sociolozi, filozofi, pravnici, ekonomisti, psiholozi, umjetnici, itd. samo zato što žive u novom sistemu.  

***

Ali nije puno bolja situacija ni u prirodnim naukama. Medicina se definitivno nalazi na nedovoljno dobrom putu. Danas se rak liječi hemoterapijom i zračenjem. To su metode koje donekle suzbijaju rak ali napadaju i čovjeka. U pravilu rak pobjeđuje. Ja bih rekao da su te metode liječenja negdje u rangu srednjevjekovnog liječenja bolesti pomoću pijavica. Nedavno je otac moje žene Dušice preminuo posllije trećeg tretmana hemoterapijom. Doktorica Lorraine Day  je potpuno odbacila medicinsku nauku i pobijedila je rak na svojim grudima promjenom načina života i zdravom prehranom. Ja sam čuo za nekoliko takvih slučajeva. Zašto medicinske nauke to ne ispitaju? Napredak medicine zahtijeva ozbiljno proučavanje takozvane tradicionalne alternativne medicine ali moderna medicina je ignorira.  

Činjenica je da su kontrolu nad načinom liječenja ljudi preuzele velike korporacije koje liječenjem zarađuju velike novce. Njima čak nije ni u interesu da se ljudi izlijeće od bolesti jer tada gube profite. Ovo je stravična istina. Narodni lijekovi su oduvijek zabranjivani prvo zbog umišljenosti medicinske struke a zatim zato što tradicionalni lijekovi ne mogu donijeti profite korporacijama. O tome govori dokumentarni film Imunizacija nacije. Moderna medicina je vrlo sputana. Ja se ne sjećam kada je ona zadnji put pronašla neki novi lijek protiv bolesti. U stvari isti lijekovi mijenjaju imena da bi farmaceutaka industrija ostvarila veće profite na tržištu. Doktori medicine bi se jako trebali upitati da li je njihova svrha učiti na pamet kako se koja čovjekova koščica zove, podrška farmaceutskoj industriji ili liječenje ljudi? Daleko od toga da ja tvrdim da moderna medicina ne donosi velike koristi čovjeku ali objektivno ona zahtijeva generalnu reformu.  

Vjerujem da većina bolesti ima svoje ishodište u nezdravom načinu življenja, u otuđenju čovjeka od svoje prirode i u stresu koji iz toga proizlazi. Jednom kada se uspostavi sistem koji sam predložio on će omogučiti čovjeku da živi u skladu sa vlastitom prirodom i tada će se bolesti značajno smanjiti. Također vjerujem da će u budućnosti svi ljudi imati potrebe da savladaju osnove medicine u opsegu koji danas koriste liječnici opće prakse da bi se mogli sami liječiti koliko je god to moguće ili prepoznati bolest i otići kod specijaliste medicine. 

***

Psihologija je nauka koja se bavi studijom mentalnih procesa i ponašanja ljudi. Ona u stvari pokušava riješiti probleme otuđenja čovjekove psihe. Svi problemi sa čovjekovom psihom imaju svoje ishodište u otuđenju društva. U otuđenom društvu čovjek je čovjeku vuk koji nameće svoju volju drugim ljudima i nastoji ostvariti pogodnosti za sebe ne obazirući se na to kakve posljedice takvo nastojanje ima za druge ljude. Psihologija je normalno potpuno nemoćna u rješavanju društvenih problema pa zato ne može biti naročito uspješna ni u rješavanju psihičkih problema. Nekad su liječnici psihe ili psihoanalitičari kao na primjer Sigmund Freud i Carl Gustav Jung budili nadu izliječenja psihičkih poremećaja i zato su bili popularni. Ali njihovo učenje je napušteno jer je bilo neuspješno. Ono je bilo neuspješno zato što je bilo otuđeno od uzroka koji donose psihičke probleme. Svi psihički problemi proizlaze iz okrutnog nemoralnog društvenog sistema, sistema koji stavlja obaveze i disciplinu na prvo mjesto, sistema koji ubija ljudskost, sistema u kojem nema ljudske topline i ljubavi. Psiholozi pomažu ljudima toliko koliko uspijevaju uspostaviti ljudski dodir sa ljudima koji imaju psihičke probleme. Oni pomažu tim ljudima toliko koliko im uspiju pokazati brigu i pažnju jer to je ono što najviše nedostaje u današnjem otuđenom društvu. 


Kad se novi sistem koji sam predložio usvoji čovjek neće moći ostvariti pogodnosti za sebe ukoliko stvara nepogodnosti drugim ljudima. To će biti ostvareno uvođenjem sistema ocjenjivanja među ljudim
a. Ponavljam opet da istaknem koliko je značajno. Svaki čovjek će dobiti jednako pravo da ocjenjuje nekoliko drugih ljudi po svom slobodnom izboru. Dobitnici pozitivnih ocjena će automatski ostvariti neki mali oblik pogodnosti a dobitnici negativnih ocjena će ostvariti isti oblik kazne. Te ocjene će biti upravo toliko značajne da će se svi ljudi truditi da čine maksimalne moguće pogodnosti drugim ljudima i da umanje ili ukinu stvaranje bilo kakvih oblika nepogodnodti. Svi će biti pažljivi i brižni prema drugim ljudima. Tako će čovjek čovjeku postati vrijednost. Tako će čovjek graditi i razvijati ljubav. To će ukloniti psihičko otuđenje. To će ljudima donijeti psihičko zdravlje i ja mislim da tada psihologija više neće biti potrebna.

 ***

Fizika, kemija, biologija su prirodne nauke koje su donijele velike koristi ljudima. Ali i tu mogu naći teorije koje se ne mogu provjeriti, koje zato mogu biti otuđene od svoje objektivne prirode ili jednostavno rečeno pogrešne. Cijela kemija je u stvari jedna velika teorija. Atomska fizika također. Za sada rad na tim naučnim poljim potvrđuje ispravnost takvih teorija ali to ne znači da će tako ostati i u budućnosti.

Rad na poljima ovih nauka donosi i štete. Znanstvenici sebi previše lako daju pravo da se igraju atomskim i molekularnim modifikacijama iako niko sa sigurnošću ne zna kakve posljedice one mogu donijeti čovjeku. Ukoliko takva istraživanja mogu ostvariti profit korporacijama, korporacije ih snažno podržavaju ne obazirući se mnogo na moguće loše posljedice po ljude. 

Atomske centrale ostavljaju ogromne količine radioaktivnog materijala dugoročno nezdravog za ljude. Hrana koju jedemo je rezultat upotrebe umjetnog gnojiva, hormona, antibiotika, pesticida, kemijskih spojeva koji su nezdravi za čovjeka i prirodu. Svi kemijski proizvodi su rađeni sa idejom da čovjeku poboljšaju život ali oni su često dugoročni trovači i zagađivači zemlje, vode i zraka. Zemlja se pretvara u jedno veliko skladište nezdravog otpada. Postoji velika podrška mjerama koje štite čovjekovu okolinu od zagađenja u cijelom svijetu ali korporacije im se snažno i uspješno odupiru jer takve mjere stvaraju troškove i smanjuju profite. Kapitalističke korporacije zanima samo profit a ne ljudi. Pada mi na pamet genetski modificirana hrana koja se upravo u SAD počela prvo proizvoditi i konzumirati. Niko sa sigurnošću ne zna kakve posljedice takva hrana ima ili će imati na ljude. Naučnici o tome imaju vrlo različita mišljenja. Ali naučnici koji se protive genetski modificiranoj hrani nemaju pristup do medija koje kontroliraju korporacije. 

Bolest raka raste. Vlade zemalja svijeta gotovo sinhronizirano optužuju cigarete za to i zabranjuju pušenje da bi prikazali kao da se nešto ozbiljno radi na zaštiti čovjeka. Naravno, ne mislim da je pušenje zdravo nego mislim da pušenje nije glavni krivac za nastanak raka. Kombinacijom nekoliko istraživanja sam uvidio da SAD imaju manje pušača u odnosu na broj stanovnika nego što ima Azija i Afrika ali imaju veću stopu oboljelih od raka pluća nego što ga ima Azija i Afrika. Grčka je zemlja sa najviše pušača u svijetu po broju stanovnika ali ne prednjači po broju oboljelih od raka pluća u odnosu na broj stanovnika. Nešto drugo više izaziva rak nego cigarete i to nešto drugo dolazi iz razvijenih zemalja.  

Sve više ljudi kupuje skupu organsku hranu sigurno ne zato što je kemijski i biološki tretirana hrana zdrava. Pogledajte dokumentarni film Food, Inc. o hrani kakvu kupujemo i jedemo. U budućnosti ljudi će posvetiti više pažnje zdravoj prehrani i zaštiti svoje okoline. U sistemu koji sam predložio korporacije više neće imati moć nad naukama. Naučna istraživanja će biti nezavisna od vanjskih utjecaja ali će se morati pridržavati usvojenim normama za održavanje zdravlja ljudi koji će sami naučnici uspostavi koncenzusom. Novi sistem će zaustaviti trovanje ljudi i zagađenje čovjekove okoline. Svaki čovjek će imati moć da negativno ocjeni naučnike i proizvođače koji nesavjesno djeluju po pitanju zaštite čovjeka i njegove okoline. Te ocjene mogu imati veliki neposredan utjecaj na proizvođače i naučnike pa se oni neće usuditi koristiti neprihvatljiva sredstva i metode u naučnim istraživanjima i proizvodnji. Velika prednost novog sistema proizlazi iz toga što će najveća moć biti neposredno u rukama ljudi i zato neće moći biti korumpirana. 

***

Tehničke nauke su te koje su objektivno unaprijedile životni standard ljudi i vjerojatno su to nauke koje donose najveću korist društvu. Ali ukoliko su čovjekove potrebe otuđene tada se i ove objektivne nauke otuđuju od svog smisla. U razvijenom svijetu proizvodnja je prevazišla objektivne ljudske potrebe, ona sada postaje sama sebi smisao. Ona puno više postaje uvjet opstanka sistema u kojem živimo nego objektivna potreba ljudi. Ne mogu pronaći dovoljno snažne riječi da bi izrazio koliko je to pogrešno. 

Matematika je vjerojatno najobjektivnija nauka koja sasvim sigurno značajno doprinosi napretku društva. Ali pitanje je koliko je ona objektivno neophodna? Ja sam u svom radu kao inženjer i programer vjerojatno koristio samo matematiku koja se uči u osnovnoj školi. Polaganje više matematike na fakultetu mi je bilo potrebno samo da bi zadovoljio birokratski zahtjev stjecanja zvanja diplomiranog inžinjera arhitekture. Ja mislim da birokratsko normiranje znanja u naučnom svijetu treba ukloniti kao štetno. Ako ništa drugo ono je gubljenje vremena. Nije neophodno savladavati kompletne nauke ukoliko takvo znanje čovjek ne treba, ili ako to čovjeka ne interesira. Životna praksa treba pokazati koje znanje svako treba savladati za obavljanje posla koji želi a zatim je nužno u svakom trenutku osigurati svakome pristup do potrebnog znanja.  

 

Budućnost nauka 

Autoriteti su kroz povijest izgradili neopravdano kompleksne, mistificirane i otuđene nauke. Ne samo što nauke u velikoj mjeri imaju pogrešne ili nedovoljno ispravne osnove već akademsko priznanje daje takvim osnovama kredibilitet koji šteti društvu. Ono usmjerava društvo na pogrešan put, na put koji ne može riješiti probleme društva zato što je takav put otuđen od prirode nastanka društvenih problema. Osim toga nekritički prihvaćanje znanja navikava ljude da očekuju odgovore na sva pitanja od autoriteta. Ono otuđuje ljude od moći mobiliziranja vlastitih sposobnosti rješavanja problema. Normalno, takav stav osiromašuje čovjekovu sposobnost uočavanja, razumijevanja i rješavanja naučnih, radnih i svakodnevnih životnih problema.   

Otuđeno znanje je glavni krivac koji ne dozvoljava ljudima da vide izlaz iz slijepe ulice u koju je čovječanstvo ušlo. Ja sam tu napravio veliki prodor zato što nisam prihvaćao otuđene nauke, zato što sam sačuvao zdravu logiku i osjete o tome šta je dobro a što nije. Pri izradi rješenja za probleme čovječanstva koristio sam samo vrlo jednostavnu logiku sa kojom sam ostvario vrlo jednostavna rješenja koja ljudi otuđeni sistemom obrazovanja nisu mogli sagledati. Osnova te logike se može prikazati ovako: "U budućnosti ljudi više neće ići u školu da bi učili što je dobro, oni će svakodnevno živjeti ono što je dobro".

Vjerojatno najveće i najkompleksnije promjene u sistemu koji sam predložio će se odnositi na raspodjelu rada. Budućnost privrede će zahtijevati sve veću pokretljivost rada da bi se mogle slijediti promjene društvenih potreba. Jedina dobra podjela rada koja će takve promijene moći slijediti je bazirana na stalnom otvorenom slobodnom tržištu rada. Radnik koji ponudi najveću produktivnost na bilo kojem javnom radnom mjestu u bilo kojem trenutku će dobiti posao.

 

U novom sistemu više neće postojati birokratski utvrđivanje potrebnog znanja za obavljanje različitih poslova ostvareno formalnim obrazovanjem i ispitima. Takvi uvjeti nepotrebno smanjuju mogućnost radnika da se zaposle na radnim mjestima koje žele jer je za formalno obrazovanje potrebno dosta vremena. Ja bih rekao da prosječan čovjek može naučiti kako da radi većinu poslova u vrlo kratkom vremenu. Čemu onda obrazovanje koje traje od 12 pa do 20 godina ili čak više? Obrazovanje na prvom mjestu ima zadatak da usmjeri ljude na put koji su autoriteti kroz povijest nametali. Tako sljedbenici autoriteta kroz povijest čuvaju svoje privilegije. To je otuđeni put koji jako šteti ljudima. Takvo obrazovanje postaje kočnica razvoja društva.

 

Formalno obrazovanje ne treba biti uvjet za dobijanje posla zato što nije dovoljna garancija radne sposobnosti. Najbolje učenje dolazi kroz praksu. Kada čovjek voli ono što radi on brzo uči sve što mu treba da bi svoj posao mogao obavljati. Novi sistem koji sam predložio će formirati novi vrlo efikasni sistem odgovornosti za eventualno neostvarenje radnih ponuda radnika. Novi sistem će omogučiti radnicima da daju daleko veće garancije za produktivnost svog rada nego što to mogu diplome, preporuke, iskustvo ili moral u društvu. Odgovornost svakog radnika će biti veća nego što je danas odgovornost privatnih poduzetnika. Ta odgovornost će biti toliko velika da nikome neće pasti na pamet da se gura na posao za koji nema dovoljno znanja.

 

Iako diplome više neće biti važan faktor pri zapošljavanju, obrazovanje će i dalje biti potrebno ali će se značajno promijeniti. U kapitalizmu je formirano mišljenje da je obrazovanje profitabilno za učenike i zato se ono skupo naplačuje. Ali obrazovanje je profitabilno i za društvo jer obrazovani ljudi ostvaruju pogodnosti društvu u cjelini. Zbog toga obrazovanje treba biti besplatno. U budućnosti će svi ljudi imati jednostavan i lagan pristup do svog znanja, do svih nauka.

 

Princip školovanja u budućnosti će tražiti najkraći i najednostavniji put za ostvarenje potrebnog znanja. Može se sa velikom sigurnošću pretpostaviti da većina učenika neće učiti predmete koji ih ne zanimaju ili od kojih nemaju neposredne koristi. Nauke koje ne budu budile interes i donosile neposrednu korist društvu će otići u povijest. Ljudi će sami svojim interesom pokazati koje će nauke opstati a koje neće. Obrazovanje će u budućnosti imati cilj da upozna učenike sa znanjem koje oni sami smatraju potrebnim. To je put razotuđenja nauka. Studenti će upisivati specijalizirane tečajeve po slobodnoj volji. Oni će sami praviti curriculum studija prema vlastitim potrebama i sposobnostima. Ja pretpostavljam da predavanja u klasičnom smislu više neće postojati. Znanje je već danas prilično pristupačno preko interneta i taj trend će se širiti i unapređivati. Mislim da će se težište budućeg naukovanja bazirati na konzultacijama studenata sa profesorima gdje će profesori objašnjavati učenicima gradivo koje im nije bilo dovoljno jasno dok su ga sami studirali. Sigurno će postojati radionice u kojima će studenti i profesori raspravljati probleme na određenom polju i raditi vježbe. Te radionice će vjerojatno obuhvaćati on line studente iz cijelog svijeta.

 

Sada ću na jednom primjeru objasniti što to znači najkraći put za ostvarenje potrebnog znanja. Uzmimo da neko poželi studirati atomsku fiziku. Počne studije i utvrdi da ne poznaje dovoljno matematiku da bi mogao slijediti predmet. Tada će prekinuti studij atomske fizike i uzeti studij matematike dok je dovoljno ne usavrši da bi mogao nastaviti studij atomske fizike. Obrazovanje će u budućnosti biti vrlo pristupačno i jednostavno.

 

Danas se na primjer, prosječan kirurg školuje više od dvadeset godina. Kakvo je to robovanje birokraciji! Kakvo je to gubljenje vremena u najrazvijenijoj stvaralačkoj dobi! Ja mislim da prosječno obrazovan čovjek može u puno kraćem roku savladati znanje potrebno kirurgu specijalisti ukoliko iz programa izbaci sve što nije neophodno potrebno. Kako to ostvariti? Studenti kirurgije će normalno prisustvovati operacijama iskusnih kirurga. Kada student završi program koji je izabrao za kirurga, sam može procijeniti dali je sposoban za operacije. Pogrešne procjene vlastite sposobnosti kirurga se neće događati zato što će regulacija pitanja radne odgovornosti biti oštrija nego što je to danas. Pacijenti neće biti u opasnosti od nestručnih kirurga i zato što će kirurzi početnici imati nadzor od iskusnih kolega. Osim toga kad se kirurg početnik osjeti sposoban za operacije tada će još uvijek trebati uvijeriti pacijente da je sposoban jer će pacijenti sami birati kirurge. Kirurg koji napravi veliku grešku u radu može zauvijek ostati bez pacijenata. Ako se kandidat za kirurga ne osjeće sposoban da obavlja operacije tada može ići na dopunsko obrazovanje koliko god mu to treba.  

Današnji komplicirani sistem obrazovanja je nametnuo mišljenje da obični ljudi ne mogu lako savladati znanje koje koriste eksperti. To je pogrešno. Ako sam ja mogao samostalno savladati formalno znanje arhitekte, policijskog inspektora i programera koje me nije interesiralo tada mislim da svako to može učiniti ako pronađe interes i mogućnost. Isto se odnosi na sva zanimanja. Također je uvriježeno mišljenje da su ekspertima potrebne godine studija da bi razumijeli svoje nauke. I to je pogrešno. U prirodi je sve jednostavno i zato je suština svake nauke vrlo jednostavna. Na polju nauka ne postoji ništa što se ne može lako razumijeti. Nauke postaju komplicirane kada ih subjektivni i nemoćni ljudi otuđuju od svoje objektivne biti. Onda se tu radi o otuđenim ili lažnim naukama.

Ja mislim da će u budućnosti svi ljudi imati interes da upoznaju i razumiju osnove svih nauka. Čovjek uči dok je živ. Ljudi će u budućnosti daleko više razumijevati osnove svih nauka ali to ne znači da će svi ljudi biti eksperti na svim naučnim poljima. Umijeće se stjeće godinama rada. Pijanist može brzo naučiti gdje se koja nota na klaviru nalazi ali dobar pijanist vježba sviranje klavira godinama i to ga čini pijanistom. Dobar pijanist mora voliti muziku i ta ljubav mu daje inspiraciju da satima sjedi pred klavirom i vježba. To se isto odnosi na eksperte na svakom radnom mjestu i u svakoj nauci.

Aleksandar Šarović

4. Decembar 2008

 

Natrag na početak

             

facebook  twitter

 

www.sarovic.com        www.sarovic.net        www.sarovic.org

Copyright protected at Consumer and Corporate Affairs Canada           Last updated: December 28, 2016
For problems, questions, or comments regarding the website please contact
aleksandar@sarovic.com