Humanizam za početnike

Nitko ne zna kako dobro društvo treba izgledati. Mi smo svi početnici u tome. Ja sam odbio da budem takav početnik i zato sam naporno radio na tome da definiram humano društvo.

Humanizam nužno zahtijeva slobodu. Slobodan čovjek mora imati pravo da odlučuje o svemo o čemu želi pod uvjetom da njegova sloboda ne sprečava druge ljude da budu slobodni. Sloboda daje mogućnost ljudima da izaberu svoje potrebe i da ih zadovoljavaju. Sloboda ispunjava razlog ljudskog postojanja i daje ljudima šansu da budu sretni.

Da li smo slobodni?

Veličina slobode ovisi o razvoju društva. Naša sloboda danas nije nužno na niskom nivou ali svakako nije ni dovoljno razvijena. Politički naša sloboda prestaje poslije izbora delegata u skupštinama i parlamentima. Jednom izabrani autoriteti u pravilu ne pokazuju više veliku ljubav prema demokraciji. Izabrani ljudi mogu nam oduzeti slobodu, učiniti nas nemoćnim i nesretnim, eksploatirati nas a mi ne možemo učiniti ništa drugo nego čekati godinama slijedeće izbore da bi ih mogli smijeniti.

Što je još gore, ti ljudi koji upravljaju društvom postaju uzori svim ostalim autoritetima u društvu. Kao rezultat, naši šefovi, učitelji, roditelji i svi ostali autoriteti uzimaju vlast u svoje ruke na polju svog djelovanja. Vlast donosi velike pogodnosti i zato se čovjek trudi da uspostavi bilo kakav oblik kontrole ili bar utjecaja nad drugim ljudima. Svaki čovjek ostvaruje veći ili manji uspjeh na tom polju. Zajedno oni sprečavaju druge ljude da se slobodno razvijaju. U takvom društvu ljudi imaju tendenciju da mrze jedni druge što stvara destruktivne odnose u društvu. Ja sam bio prilični izložen toj vrsti problema i to je razlog zbog kojega sam se odlučio pronaći rješenje koje će donijeti slobodu društvu.

Može li neposredna demokracija dati zadovoljavajuće rješenje?

Neki ljudi predlažu da zaobiđemo autoritete i da uz pomoć kompjutorske tehnologije sprovedemo koncenzuse i/ili neposredno odlučivanje ljudi o svim pitanjima od zajedničkog interesa. Odlučivanje pomoću koncenzusa i neposredne demokracije je dobra ideja ali ono ne može samo po sebi biti dovoljno uspješno. Prvo takvo odlučivanje je teško sprovesti i ono zahtijeva previše vremena da bi moglo dati dovoljno dobar rezulatat. Drugi razlog leži u činjenici da moćni ljudi ne vole demokraciju a posebno ne vole neposrednu demokraciju i zato će se suprotstavljati takvim pokušajima. Treće, donošenje odluka zahtijeva određenu količinu znanja o predmetu odluke i ne može se očekivati da ga svi ljudi imaju. Također svako društvo donosi praktično neograničeni broj odluka o svom djelovanju i niko nema toliko vremena, a vjerojatno ni volje da sudjeluje u svim tim odlučivanjima. Osim toga demokracija nije čak ni odlično rješenje zato što lako nameće volju većine nad potrebama manjine i tako lako može oduzeti slobodu manjini. Konačno, čak i kada bi demokracija riješila sve navedene probleme, ne postoji čak ni teorija koja može uspostaviti dovoljno efikasnu zaštitu pojedinaca od vladavine drugih ljudi.

Pa što da radimo?

Ostavimo autoritetima pravo da samostalno odlučuju o svemu što je u djelokrugu njhove nadležnosti. Oni čak slobodno mogu i povečavati svoje odgovornosti ali poslije toga učinimo ih neposredno odgovornim za svoje odluke svakom pojedincu u društvu u svakom trenutku.

Kako?

Neka svaki čovjek dobije jednako pravo da ocjenjuje druge ljude. To pravo će mu dati moć da daje ukupno jednu pozitivnu i jednu negativnu ocjenu (a može ih biti i više) recimo mjesečno. To znači da će ljudi u stvari ocjeniti ponašanje samo najboljeg i najgoreg čovjeka po njihovom mišljenju. Neka svaka pozitivna ocjena automatski donese neku nagradu pozitivno ocjenjenom čovjeku i neka svaka negativna ocjena rezultira istim oblikom kazne. Veličina nagradi i kazni će biti neposredno određena voljom ljudi. Mi možemo pretpostaviti da će ona biti u vrijednosti od jednog dolara ali može biti veća ili manja.

Što će ocjenjivanje donijeti društvu?

Neće postojati nikakva pravila po kojima će ljudi ocjenjivali druge ljude tako da će to u stvari biti oblik anarhije. Takvo ocjenjivanje će zahtijevati od ljudi da poštuju jedni druge i da budu vrlo obazrivi prema drugim ljudima bez obzira šta radili u društvu. Ono će usmjeriti svakog člana društva da stvara maksimalno moguće pogodnosti u društvu i da smanji ili ukine stvaranje bilo kakvih oblika nepogodnosti. Ili drugim riječima niko više neće moći ugnjetavati ljude niti oduzimati njihovu slobodu. To će nas učiniti humanim. Danas mi ne vrednujemo humanost i zato je nemamo. Kada počnemo ocjenjivati humanost, humanost će postati prepoznatljiva vrijednost i društvo će postati znatno bolje. To je u stvari vrlo jednostavno.

Broj ocjena koje će pojedinci davati će naravno biti ograničen. Iz tog razloga ne treba očekivati da će obični ljudi dobijati puno ocjena. Najviše ocjena će primiti ljudi sa ekstremno pozitivnim i negativnim ponašanjem i autoriteti. Tako će autoriteti biti prisiljeni da donose najbolje moguće odluke u društvu. Veći autoriteti će primati više ocjena i to će ih učiniti više odgovornim. Predsjednici država, na primjer, mogu dobijati milione pozitivnih i negativnih ocjena i tada će primati ili će biti primorani da plate milione dolara kao rezulat svog rada i to svakog mjeseca. To će po prvi puta stvarno uspostaviti njihovu odgovornost pred narodom. To će također usmjeriti lidere da počnu voljeti demokraciju. Tada će oni zasigurno ispitivati narod o njihovim potrebama i donositi odluke koje će zadovoljavati takve potrebe. Oni će također naporno raditi na pronalaženju koncensusa među ljudima o svim odlukama od njihovog interesa. Autoriteti koji neće donositi dobre odluke će brzo napuštati svoje pozicije a samo najbolji će ostajati. Ocjenjivanje će donijeti velike pogodnosti društvu i daleko bolju budućnost čovječanstva.

 
Da li smo mi sposobni ocjenjivati druge ljude?

Ja vjerujem da su ljudi već danas prilično sposobni stvarati dobar sud o drugim ljudima i ocjenjivati ih objektivno a život u takvom društvu će učiti ljude da budu još više objektivni. Vas dragi čitaoci ipak vjerojatno brine sposobnost mase ljudi da objektivno ocjenjuje vas. U tom slučaju postoji mogućnost da se ocjenjivanje učini prihvatljivije tako da se nagrade i sankcije koje ocjenjivanje donosi znatno umanje ili čak ukinu. I već tada bi ocjenjivanje donosilo dobre rezultate. Osim toga ja sam uvjeren da bi vi dragi čitaoci željeli ocjenjivati druge ljude ali to neće biti moguće dok ne dozvolite drugim ljudima da ocjenjuju vas. Mi svi moramo žrtvovati nešto malo da bi dobili znatno znatno više. Kad sistem ocjenjivanja praksom izbori vaše povjerenje tada se utjecaj ocjena može povećavati i tada će donositi odlične rezultate.

Što je pogrešno u podjeli rada danas? 

Ja sam imao dosta problema sa principima podjele rada koji su danas prihvaćeni u društvu. Kao mlad čovjek vjerovao sam da svojim radom mogu napraviti “čuda” ali nisam dobio šansu da to pokažem. Naročito me razočarala podjela rada u javnim poduzećima koja su u to vrijeme dominirala u zemlji u kojoj sam živio. Javna preduzeća bi trebala slijediti interese društva ali nisu bila dovoljno uspješna u tome. Pitao sam se zašto je radno mjesto predsjednika države podložno demokratskom reizboru svakih nekoliko godina a gotovo sva ostala javna radna mjesta to nisu? Da li to znači da  radnici u javnim poduzećima mogu biti neproduktivni i privilegirani autoriteti na svojim radnim mjestima? 

Rad u javnim poduzećima generalno donosi ugodnije poslove nego rad u privatnim poduzećima. Osim toga rad u javnim poduzećima često daje pristojnije i sigurnije dohotke kao i privilegije koje radnici u privatnim kompanijama uglavnom nemaju. Jednom zauzeta takva radna mjesta su prilično zaštićena i ukoliko nisu upražnjana ne postoji mogućnost da ih drugi radnici dobiju. To jednostavno nije pošteno prema drugim radnicima koji nemaju posao ili prema onima koji nemaju dobar posao. Sloboda izbora rada ne samo da nije nigdje razvijena nego jedva da postoji. Većina ljudi provodi gotovo trećinu svoga života radeći posao koji ne vole jer nemaju drugog izbora. Nedostatak slobode u izbora rada je stvarno ono što čini naše živote siromašnim. Također privilegirana radna mjesta nisu dovoljan izazov radnicima pa se oni često dosađuju na poslu. Kao generalni rezultat oni nisu dovoljno produktivni čime društvo u cjelini puno gubi. Što je još gore, privilegije su ishodišta svih oblika ugnjetavanja ljudi i rasadnik korupcije koja stvara ogromne negativnosti u društvu.

Pa gdje je onda izlaz? 

Već spomenuti sistem ocjenjivanja među ljudima će svakako uveliko doprinijeti rješavanju problema raspodjele rada ali će osim toga, biti potrebno znatno povećati promjenjivost radnih mjesta i pokretljivost radnika. Svaki čovjek mora imati priliku ne samo da radi već i da radi ono što voli. Prvo je moguće ostvariti skraćivanjem radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. Drugo je moguće ostvariti pomoću stalno otvorenog natječaja za svako javno radno mjesto. Svako radno mjesto u javnim kompanijama treba dobiti radnik koji predloži najveću produktivnost u bilo kom trenutku. Ovo zvuči nemoguće i ja sam već i na početku čuo takve primjedbe ali ništa ovdje nije nemoguće, radi se samo o kreiranju dobrog sistema. 

Ova mjera zahtijeva daleko veću dohodovnu sigurnost radnika nego što je bilo koji postojeći sistem nudi. Svatko će primati nekakav dohodak. Visina dohotka će ovisiti o vrijednosti minulog rada radnika, zatim o vrijednosti tekućeg rada, o ostvarenoj produktivnosti, te o društvenim potrebama. Osim dohodovne kompenzacije za rad, biti će nužno kreirati dobru regulaciju produktivnosti rada i odgovornosti za rad koja će biti prihvatljiva svima. Da bi se to ostvarilo potrebno je kreirati potpuno novu ekonomiju.

Što ćemo tako dobiti?

Radnici će dobijati poslove koje žele. To će obogatiti njihovu bivstvenu moć i donijeti veliko zadovoljstvo koje proizlazi iz samog rada. Tako će rad postati vrijednost u sebi samome što će donijeti velike pogodnosti koje danas gotovo da ne postoje.

Također takva podjela rada će donijeti najveću moguću produktivnost rada koju ni kapitalistički oblik proizvodnje neće moći slijediti. Privatna poduzeća će gubiti bitku za ostvarenje veće produktivnosti pa će se morati povući. Vlasnici privatnih sredstava za proizvodnju će biti pravedno kompenzirani za svoja poduzeća pa će se dobrovoljno pridružiti javnom poduzeću.

U slučaju da je produktivnost proizvodnje ograničena radnik koji zahtijeva nižu cijenu tekućeg rada će dobiti posao. Cijena tekućeg rada je jedan od faktora koji određuje visinu dohotka. Bolji poslovi će ostvariti niže cijene tekućeg rada pa tako i niže dohotke i obratno. Tržišna cijena tekućeg rada će doprinijeti uspostavi pravednosti u procesu proizvodnje i raspodjele. Svi radnici će biti zadovoljni sa zaradamna i svi oblici rada će biti podjednako traženi. Nije li takva dobrobit nezamisliva danas?

Na kraju treba naglasiti da će novi sistem uspostaviti jako veliku odgovornost radnika za posao koji obavljaju pa će se odnosi u proizvodnji također morati bazirati na visokom nivou kooperacije među radnicima što će doprinijeti uspostavi harmoničnih odnosa u društvu.

Što ćemo tako izgubiti?

Mi ćemo izgubiti šansu da zadržavamo svoja radna mjesta zauvijek ali to više neće uključivati strah za vlastiti ekonomski opstanak. U novom sistemu više neće postojati objektivna potreba za zadržavanjem radnih mjesta zauvijek. To će uglavnom biti samo otuđena narcisoidna potreba. Treba naglasiti da je narcisoidnost glavni kreator nesreće i destruktivnosti u razvijenom društvu. Novi sistem će nam pomoći da to otkrijemo i tada ćemo se, uz pomoć novih vrijednosti koje će predloženi sistem formirati, osloboditi narcisoidnog mišljenja koje imamo o svom privilegiranom statusu. Tako ćemo se osloboditi nesreće i destruktivnosti koje često nosimo u sebi pa sa time i od nesreće i destruktivnosti u društvu. To je svakako vrijedno gubljenja.

Novi sistem će nas osloboditi svih oblika ugnjetavanja u drušrvu, svih oblika korupcije i svih negativnosti koje one donose. Također će nas osloboditi mišljenja da je sreća uvijek negdje drugdje što je vrlo razvijeno u društvima bez dovoljno slobode. Novi sistem će nam pokazati da sreća leži u nama samima i učiti će nas kako da je pronađemo i kako da je kontroliramo.

Zašto da ne prihvatimo ove ideje?

Politički i ekonomski model koji iz navedenih ideja proizlazi će poboljšati efikasnost i stabilnost proizvodnje, uvesti pravdu u proces proizvodnje i raspodjele, i pribaviti značajno veće pogodnosti svim članovima društva. Generalno rečeno, opisani sistem će osloboditi ljude autoritativnog pritiska i dati će im slobodu da slijede vlastite interese ali isto tako će prisiliti ljude da poštuju druge ljude. Takvo iskustvo će demistificirati autoritetima nametnute vrijednosti i učiti ljude da žive u skladu sa vlastitom prirodom što će ih osloboditi od svih oblika otuđenja karakterističnih za današnje društvo. Ovaj sistem će nadalje učiti ljude da formiraju potrebe u skladu sa vlastitim mogućnostima zadovoljenja. To je konačni uvjet za prevladavanje destruktivnosti u društvu jer ljudi koji konstantno zadovoljavaju svoje potrebe nisu destruktivni. Predloženi sistem obećava lijep život i prirodan, harmoničan i visoko prosperitetan razvoj društva.

Nove ideje će preokrenuti naglavce sve na što ste se navikli u svom životu i to naravno donosi teškoće prihvaćanja novog sistema. Međutim, takve teškoće mogu proizaći jedino iz nerazumijevanja koliko pogodnosti nove ideje donose i straha koji proizlazi iz takvog nerazumijevanja. Od samog početka ja sam bio siguran da će ove jednostavne ideje u potpunosti promijeniti svijet i napraviti Raj na Zemlji. U svrhu dokazivanja te teze ja sam razvijao ove ideje u zadnjih 20 godina. Sistem koji sam na kraju kreirao je condition sine qua non za bilo kakvu dobru budućnost čovječanstva. On je prikazan u 139 stranica knjizi “Humanizam” koja je besplatno dostupna na internet stranicama ovdje.  Knjiga jasno prikazuje svijetlu budućnost čovječanstva i zato bi je trebali pročitati. 
 

 Natrag na početak