Homoseksualnost

Back Home Up Next

 

 

 

 

 

 

 

Homoseksualnost

  

Prije tri godine napisao sam članak "Da li volite?" u kojem sam dotaknuo temu homoseksualnost. Tada nisam analizirao razlog nastanka homoseksualizma jer nisam imao dovoljno interesa. Obzirom da mediji podržavaju homoseksualizam i homoseksualni brak, ja sam počeo razmišljati o tome. Ja homoseksualni brak ne bih zvao porodica zato što veza nije prirodna. Veza između istospolnih partnera ne može imati prirodne nasljednike. Ne tvrdim da su djeca nužna za definiranje zdrave porodice ali su svakako važna karika. Homoseksualni ljudi su najčešće toliko opterećeni sami sobom da su potpuno odbacili interes za djecom i to nije dobro za njih same niti za društvo u cjelini. Homoseksualnost je definitivno pogrešna ljudska orjentacija nastala kao rezultat bolesnog društva. Društvo je bolesno zato što je otuđeno, neurotično i destruktivno. Homoseksualnost se ne može odstraniti dok se društvo ne izliječi. Ja mislim da će se u zdravom društvu koje sam definirao u svojoj knjizi "Humanizam" broj homoseksualaca značajno smanjiti ako potpuno ne nestane. 

Moja filozofija polazi od tvrdnje da misli određuju čovjeka. Ja odbijam genetsku teoriju nastanka karaktera čovjeka i njegove orjentacije. Život kreira čovjeka. Pri rodjenju čovjek je prazna kutija. On ne zna dali je čovjek ili žaba. On ima razvijene instinkte vezane za opstanak i individualne osobine ali nema ništa što determinira njegov karakter, interese niti orjentaciju. Sve što sazna nastaje u interakciji sa okolinom. Ta interakcija počinje od roditelja. Odnos roditelja prema djeci je najznačajniji za razvoj svakog pojedinaca pa onda i za razvoj društva u cjelini. Djeca vide svoju budućnost kroz život svojih roditelja. Danas roditelji žive u jako otuđenom društvu i zato često nose u sebi nezadovoljstvo. Takvi ljudi teško mogu pronaći ljubav u sebi. Nedostatak ljubavi stvara traume u razvoju djeteta. Tada djeca ne vide za sebe dobru budućnost. Tu počinju veliki  problemi današnjeg društva. Nasuprot, ukoliko su roditelji zadovoljni i međusobno se vole tada djeca grade vjeru prema vlastitoj budućnosti.  

Ja sam u svojoj filozofiji zaključio da samo ravnopravan odnos roditelja može graditi ljubav. Ako je otac autoritet u porodici a majka to nije tada oni nisu ravnopravni i odnos među njima se ne može zvati ljubav. U svojoj knjizi "Humanizam"ja sam pokazao da takav odnos uvijek predstavlja neku nijansu sadističko mazohističkog odnosa. Takva veza nije dobra i ne može ostaviti dobar trag na razvoj djece. Ako je otac voljeni autoritet a majka samo osoba koja služi u kući što je i danas vrlo rasprostranjena pojava, tada djeca normalno više cijene oca nego majku. Kod sina to može izazvati veću ljubav prema muškarcima nego prema ženama. Ja mislim da je to glavni izvor nastanka muškog homoseksualizma. U prilog toj tezi ide činjenica da povijest bilježi daleko više homoseksualizma među muškarcima nego među ženama. Prema meni to je zato  što je kroz povijesti patrijarhat bio dominantan odnos u porodici. Ukoliko sin u takvoj porodici ne razvije homoseksualne sklonosti on vjerojatno neće razviti niti ljubav prema ženama jer ga porodica u kojoj je izrastao nije naučila da cijeni i voli žene. Kćerke iz takvih brakova će najvjerojatnije tražiti ljubav od autoritativnih muškaraca jer druge teško mogu cijeniti. One će vjerojatno čitav život tražiti ljubav od svog čovjeka koju on najvjerojatnije neće moći pružiti.   

Ako je otac negativan autoritet. Autoritet kojeg se djeca plaše ili kojeg preziru tada je situacija bitno drugačija. Sin u takvoj porodici će prije graditi ljubav prema majci što će ga staviti u bolji odnos prema ženama. Kćerka može također uspostaviti bolji odnos prema ženama nego prema muškarcima i ta činjenica je može usmjeriti prema homoseksualnom odnosu prema ženama. Naravno individualne čovjekove biološke osobine, karakter, stupanj narcisoidnosti, stres, kultura, također igraju veliku ulogu, ali ja vjerujem da presudnu ulogu ima porodica iz koje djeca dolaze. 

Slično će se dogoditi ako žena ima dominantnu ulogu u porodici. Tada će se sin diviti majci što će ga gotovo sa potpunom sigurnošću usmjeriti prema heteroseksualnim odnosima. Takav sin može biti pasivan u odnosu sa ženama i očekivati da žene donose odluke. Njena kćerka, ovisno o pasivnosti oca i drugih faktora može težiti homoseksualnim odnosima sa drugim ženama. Ukoliko se takvi odnosi ne razviju ona će vjerojatno imati poteškoća da uspostavi i održi vezu sa muškarcima.  

Kao zaključak želim naglasiti da je ravnopravan odnos između muškarca i žene jedino dobro rješenje za razvoj porodice i društva. Muž i žena se moraju uzajamno podjednako respektirati kao ljudska bića bez obzira na razliku u pameti, snazi ili bilo kojoj sposobnosti koje posjeduju. Uzajaman respekt mora postojati između roditelja i djece također. Roditelji moraju biti najveći autoriteti svojoj djeci ali isto tako moraju poštovati svoju djecu. Roditelji trebaju graditi vlastiti respekt pred djecom vlastitim dobrim primjerom i pomoću nagrada i kazni. Uz potpunu ravnopravnost roditelja ipak je dobro da otac bude nešto veći autoritet kćerkama a majke sinovima jer će to umanjiti ili ukloniti sklonost djece homoseksualizmu.  

Ova observacija o homoseksualizmu je bazirana na mojoj filozofiji. Kad sam iskristalizirao zaključak odlučio sam provjeriti što je nauka otkrila na polju homoseksualizma. Po referencama koje sam pronašao na internetu čini se vrlo značaja studija koju su napravili psiholozi Bell, Weinberg i Hammersmith 1981 godine. Oni su ispitali više od hiljadu homoseksualaca i heteroseksualaca kroz tri godine prikupljanja podataka. Zatim su pet godina analizirali podatke i još dvije godine proveli na provjeri zaključaka. Nakon deset godina rada oni su zaključili da porodica nema utjecaj na spolno usmjerenje djece. Ta studija je doprinijela shvaćanju da je homoseksualizam upisan u genetski kod i da ga kao takvog treba prihvatiti.  

Da li to znači da je moje razmišljanje pogrešno? Ne. Novija studija dva tajvanska psihijatara, For-Wey Lunga i Bih-Ching Shua, objavljena 2007 u Comprehensive Psychiatry ispitala je ulogu roditelja na nastajanje homoseksualaca. Oni su ispitivali pripadnike vojske u Tajvanu. Pomoću statistički baziranog modela proučavanja došli su do zaključka da se homoseksualnost u 62% slučajeva može objasniti utjecajem roditelja i povećanjem neuroticizma. Ukratko, prema njima odnos oca i sina ima najznačajniju ulogu u procesu postajanja muških homoseksualaca. Oni tvrde da očinska privrženost i introvertirane i neurotične karakteristike predstavljaju glavne uzroke razvoja muških homoseksualaca.  

Ja nisam čitao navedene studije jer one nisu od mog primarnog interesa. Ali koristim ove studije da bih naglasio nesposobnost današnjih društvenih naučnika. Zašto su one nesposobne? Današnji naučnici se regrutiraju među ljudima koji imaju razvijenu sposobnost reprodukcije znanja, ili bolje rečeno među odličnim studentima. Takvi ljudi moraju nekritički prihvatiti znanje jer u suprotnom ga nebi mogli reprodicirati i nebi bili odlični studenti. Ljudi koji naviknu nekritički prihvaćati znanje imaju manju sposobnost otkrivanja suštine jer su navikli da im autoriteti ukazuju na suštinu. Ja sam imao priliku razgovarati sa mnoštvom profesora društvenih nauka i često sam ostajao zaprepašćen njihovom nedostatkom sposobnosti logičnog zaključivanja. Do svog zaključka o homoseksualizmu ja sam došao usput a Lung i Shu su svojom studijom potvrdili da sam u pravu. Moj zaključak bi logički trebao biti prva ideja koja vodi do uzroka nastajanja homoseksualizma. Zašto takvo ispitaivanje nije provedeno puno prije Lunga i Shua? Što su sociološki i psihološki naučnici radili na homoseksualnom polju od osnutka društvenih nauka? Društvene nauke ne samo da ne doprinose razvoju društva već ga sprečavaju. I to nije slučajno. Zašto?  

Mi živimo u kapitalizmu koji je u permanentnoj ekonomskoj i moralnoj krizi. On se  plaši  za svoj opstanak i zato sputava razvoj prirodnih vrijednosti koje mogu pokazati koliko je društvo predvođeno kapitalizmom nemoralo. Kapitalizam promovira izopačene vrijednosti zato da bi sam izgledao normalnije. Zato je velikom medijskom propagandom podržan i homoseksualizam. Ali to nije dovoljno, njima treba i podrška nauke da bi propaganda izgledala uvjerljivije. Krupni kapital uvijek može naći ljude koji slijede njegove interese i daje im ogromna sredstva da razvijaju takve teorije. Čak i ako se novčana sredstva osiguravaju od strane vlade, krupni kapital je kontrolira i tako ostvaruje svoj utjecaj. Kapitalizam svjesno podržava pogrešne teorije jer one drže ljude u neznanju. Ljudi koji ne znaju su nemoćni, i kao takvi ne mogu ugroziti kapitalizam.

Ja vjerujem da su Bell, Weinberg i Hammersmith bili počašćeni što su dobili veliku sumu novca za svoju dugogodišnju studiju i da su bili uvjereni da iskreno rade svoj posao (koliko su bili u stanju). Ovdje se ne radi o korupciji već o nečemu puno gorem. Ovdje se radi o zavjeri koja praktično pokriva sve djelatnosti razvijenog svijeta na štetu društva. Naučnici koji mogu doprinijeti razvoju društvenih nauka su ignorirani i ne dobijaju novčana sredstva za istraživanja niti imaju pristup medijima. Podržavanjem studija kao što je ova od Bell, Weinberg i Hammersmitha se pogrešno usmjeravaju društvene nauke i to vrlo uspješno. Kao rezultat društvene nauke su danas beskorisne i čine štetu društvu. Generacije naučnika koje su su bivale pogrešno usmjeravane danas ne mogu prepoznati ispravan put. Lung i Shu su uspjeli napraviti svoju studiju zato što ih je financirala tajvanska vlada koja je daleko od utjecajnog zapada. Ali ta studija osim što je nekim čudom objavljena na zapadu, nije podržana.  

Ja sam svoj članakDa li volite? ponudio brojnim psihološkim časopisima. Svi odgovori koje sam dobio mogu se ukratko prikazati ovako: Vaš članak «Da li volite?»  je interesantan ali nažalost se svojom formom ne uklapa u koncepciju našeg lista. Ja nemam vremena za formalno proučavanje svih nauka o kojima pišem tako da vrlo važna poruka koju taj članak u sebi nosi, kao i ovaj koji sada čitate, neće biti uskoro pristupačan široj javnosti. To je šteta.  

Ja sam jako razočaran sa današnjim društvenim naukama. Tko će prihvatiti moje ideja ako to nauke ne mogu? Ja osjećam da moram žestoko napasti današnje društvene nauke da bih privukao pažnju na sebe. To sam već učinio u članku "Moj obračun sa naukama" a još više ću to učiniti u svom slijedećem članku.

 20.11.2012

 

Reference:

”Father-Son Attachment And Sexual Partner Orientation” Reviewed by Christopher H. Rosik, Ph.D.

”Homosexuality: the importance of mothers and fathers” by Neil Whitehead and Lower Hutt, New Zealand

 

Natrag na početak

   

 

www.sarovic.com        www.sarovic.net        www.sarovic.org

Copyright protected at Consumer and Corporate Affairs Canada              Last updated: January 24, 2013
For problems, questions, or comments regarding the website please contact
aleksandar@sarovic.com