Budućnost ekonomije

Back Home Up Next

 

 

 

Budućnost ekonomije

 

Danas je prihvaćena tržišna ekonomija kao najproduktivnija jer donosi najveće profite proizvođačima i najveće potrošačke pogodnosti društvu. Tržišna ekonomija ima i velike mane. Bolji proizvođač ostvaruje profit i potiskuje gubitnike sa tržišta. Iz tog razloga tržišna ekonomija izaziva strah proizvođača i stvara pohlepu koja donosi nestabilnost privrede i društva. Osim toga tržišna privreda vrednuje profit iznad prirode koja nas okružuje pa tako nanosi velike štete prirodi koja je uvjet našeg opstanka.

U tržišnoj privredi poslodavci nude posao a radnici nude radne sposobnosti. Ravnoteža između ponude i potražnje rada se osigurava pomoću cijene rada.  Po definiciji tržišta rada, poslodavci i radnici zajedno surađuju za uzajamnu dobrobit koja bi trebala optimalno zadovoljti njihove potrebe. U praksi to nije tako.

Tržišna privreda je bazirana na profitu i zato vrednuje profit iznad ljudi. To je otuđenje koje razvija nejednakost u društvu i donosi nepravdu u procesu proizvodnje i raspodjele. Radnici uglavnom ne mogu participirati u raspodjeli profita u slučaju dobrog poslovanja poduzeća, ali zato u slučaju lošeg poslovanja poduzeća radnici zasigurno ostvaruju dohodovne gubitke ili gubitke posla i tu ništa ne mogu učiniti. Odnosi između poslodavca i radnika nisu niti moralni zato što su poslodavci kupci rada a radnici su prodavači vlastitog rada. Tako radnici postaje roba i to je neprihvatljivo. Obzirom da u tržišnoj ekonomiji čovjek za sebe nije prihvaćen kao vrijednost, proizvođači u svrhu ostvarenja većih profita vode beskrupuloznu eksploataciju radnika.

Kako to ostvaruju? Poslodavci uz pomoć politike održavaju prosječnu stopu nezaposlenosti oko 5% a ekonomisti to podržavaju kao “normalno“ stanje. To “normalno“ stanje smanjuje cijenu rada i povećava eksploataciju radnika jer su radnici prisiljeni prihvatiti bilo kakav posao da bi mogli prehraniti sebe i svoje porodice. Kad radno mjesto dođe na tržište gdje postoji 5% nezaposlenost, vrlo kratko tu ostaje jer se za svako otvoreno radno mjesto javi veliki broj kandidata. Oni često ruše cijenu rada na nivo dovoljan samo za puko preživljavanje.

Danas prevladava mišljenje da tržišnu ekonomiju treba prisiliti reformama da više cijeni ljude i prirodu ali kapitalizam pruža veliki otpor. Situacija bi bila bolja kada bi na tržištu rada postojao jednaki broj radnih mjesta sa brojem radnika jer bi tada radnici imali ravnopravniji položaj u procesu proizvodnje i mogli bi zahtijevati pravedniju naknadu za svoj rad. Ali politika koja slijedi potrebe privilegiranog sloja ljudi izbjegava takvo stanje. Dugotrajnom borbom radnici su ipak uspjeli nametnuti regulaciju koja donekle štiti njihove interese ali ja ne bih rekao da je to postignuto na dovoljno ispravan način. Oni su također uspjeli ostvariti neka svoja prava udruživanjem u sindikate ali praksa potvrđuje da sindikati kao posrednici ne mogu dovoljno uspješno braniti interese radnika. Niko ne može bolje zastupati interese radnika nego oni sami sebe u ravnopravnom odnosu sa poslodavcima i drugim radnicima. Međutim, ravnopravni odnosi u proizvodnom procesu nisu nikada postojali zato jer nikada nije uspostavljen sistem koji bi podržao ravnopravnost ljudi. Tu se nalazi osnova svih problema današnjeg društva.

Ali nikome danas u svijetu ne pada na pamet da je većina problema današnje tržišne ekonomije prvenstveno bazirana na nerazvijenosti tržišne ekonomije. Ja ću u ovom članku pokušati prikazati da glavni problem današnje tržišne ekonomije nije previše tržišta nego premalo tržišta. Roba je uvijek na tržištu čak i ako to formalno nije jer će se svaka roba prodati ako se pojavi dovoljno dobra ponuda. Radna mjesta nisu gotovo nikada na tržištu. Današnja ekonomija je prihvatila regulaciju prava na rad koja podržava privilegije poslodavaca i donekle privilegije radnika što je u potpunoj suprotnosti sa zakonima tržišta. Neki vlasnici sredstava za proizvodnju su privilegirani u odnosu na druge vlasnike a svi su privilegirani u odnosu na radnike. Neki radnici su privilegirani u odnosu na druge radnike a svi su privilegirani u odnosu na nezaposlene ljude. Kada radna mjesta nisu podložna takmičenju radnika onda ne ostvaruju dovoljno kvalitetnu proizvodnju. Zato je proizvodnja u socijalizmu rezultirala nekvalitetnim radom i robom.

Radna mjesta u kapitalizmu su također zaštićena i privilegirana iako u manjoj mjeri nego u socijalizmu. Zato ni kapitalizam ne može dovoljno efikasno alocirati resurse i ne može ostvariti dovoljno efikasnu produktivnost. To je pogrešno. Treba štititi egzistenciju radnika a ne radna mjesta. Razvoj tržišne ekonomije zahtijeva razvoj tržišta rada! Razvoj tržišta rada će prirodnim putem unaprijediti ekonomiju; donijeti pravdu u proizvodni proces i stabilnost društvu. O tome govori ovaj članak.

***

Bolja budućnost čovječanstva nužno zahtijeva da radnici postanu ravnopravni subjekti u procesu proizvodnje. To će ostvariti kada svi radnici budu imali podjednaku mogućnost izbora rada. U sistemu u kojem radna mjesta gotovo nikada nisu na tržištu je nemoguće slobodno birati rad. Zato je potrebno radna mjesta permanentno otvoriti na tržištu. Ne postoji pravednija niti bolja raspodjela rada nego što je takmičenje radnika pomoću vlastite radne produktivnosti za rad na svakom radnom mjestu u bilo kojem trenutku. Produktivnost će se mjeriti pomoću zarađenog novca, količine i kvalitete proizvedene robe, ili pomoću ocjena produktivnosti dobijenih od potrošača. Radnik koji ponudi veći profit, više proizvedene robe, bolju, čistiju ili jeftiniju proizvodnju će dobiti željeni posao.

Vjerojatno se vama dragi čitaoci ovakva raspodjela rada odmah čini neostvariva jer tako nešto nikada nije postojalo. To što takva raspodjela rada nikada nije postojala jest samo zato što niko nije dovoljno vjerovao da je tako nešto moguće i nije uložio trud da razvije takvu ideju. Ja jesam. Ja sam uzeo u obzir moguće probleme koje takva raspodjela rada može donijeti i formirao sam rješenja koja će ukloniti takve probleme. Jednom kada se takva raspodjela rada prihvati ona će donijeti ogromne pogodnosti za sve.

Naravno ovakva raspodjela rada će se odnositi samo na javna preduzeća jer kada bi se primijenila na privatna poduzeća to bi praktično značilo otimanje privatnog vlasništva. Privatna poduzeća će nastaviti svoje poslovanje kao što to rade danas. Novu raspodjelu rada u javnim poduzećima je potrebno regulirati i demokratski prihvatiti zakonom. To neće biti jednostavno za provesti zbog inercije društva na promjene u ali sam siguran da će jednog dana nova raspodjela rada biti prihvaćena od društva zato što je to najbolja moguća raspodjela rada. Ja ću u ovom članku prikazati prednosti koje će takva raspodjela donijeti a na vama je dragi čitaoci da odlučite da li je takva raspodjela rada za vas prihvatljiva ili nije.

Radnik koji predvidi i ponudi najveću produktivnost za bilo koje radno mjesto u bilo kojem trenutku odmah postaje primarni kandidat za to radno mjesto bez obzira da li je to radno mjesto zauzeto ili nije. Ukoliko se na takvom radnom mjestu već nalazi zaposleni radnik koji ne želi napustiti svoje radno mjesto on će morati prihvatiti produktivnost koju je konkurent ponudio i u tom slučaju će nastaviti da radi na svom radnom mjestu. Ukoliko nije u stanju preuzeti nove obaveze ili to ne želi, on treba odmah napustiti posao i prepustiti ga konkurentu.

Egzistencijalna sigurnost radnika je nužnost kao uvijet stabilnosti društva i zato će je društvo garantirati. U sistemu koji sam predložio svi radnici će biti automatski ekonomski zbrinuti poslije napuštanja bilo kog posla. Radnici koji izgube posao će postepeno dobijati manji dohodak dok ne dosegnu demokratsko dogovoreni minimalni dohodak. Kad ponovo pronađu posao dohodak će im postepeno rasti dok ne dosegnu nivo koji su tražili. Ekonomski gledano gubljenje posla više neće biti dohodovni stres a svaki radnik će imati veliku mogućnost da brzo pronađe novi posao. To će ukloniti veliki strah koji danas vlada svijetom. Kapitalizam pronalazi glavnu motivaciju za rad upravo u strahu za ekonomski opstanak pa ne može garantirati ekonomsku stabilnost ljudima. Novi sistem će graditi radnu motivaciju prvenstveno u slobodnom izboru rada i u zadovoljstvu koji iz toga proizlazi.

Prednosti takve raspodjele rada će biti ogromne. Najbolji radnik na svakom radnom mjestu osigurava najveću moguću produktivnost kompanija i već zbog toga ovakva raspodjela rada ima svoje opravdanje. Osim toga tržište rada će dati ljudima slobodu da biraju poslove koje više vole i tako će daleko više uživati u radu nego što to mogu danas. Rad će postati neposredna vrijednost za sebe. Nadalje, otvoreno tržište rada će eliminirati radne privilegije. To će eliminirati korupciju, izvor nemorala današnjeg društva. Danas ljudi mogu doživjeti gubitak privilegija kao veliku nepogodnost. Ali sa vremenom ljudi će uvidjeti da će gubitak takvih privilegija značajno povećati mogućnost nalaženja posla koji će oživotvoriti bivstvene potrebe radnika. Bivstvene radne potrebe razvijaju stvaralačku kreativnost i donose velike i stabilne pogodnosti koje privilegije ne mogu ostvariti. Zato će jednog dana tržište rada koje predlažem biti prihvaćeno i donijeti će praktično neograničene pogodnosti cijelom društvu.

Tržište rada će regulirati i cijenu rada. U slučaju da je za željeno radno mjesto produktivnost ograničena takvo radno mjesto će dobiti radnik koji zatraži najmanju cijenu tekućeg rada i time niži dohodak. Cijena tekućeg rada će biti jedan od faktora koji određuju visinu dohodaka radnika. Sa time u vezi pogodniji poslovi će ostvariti relativno niže dohotke a nepogodniji poslovi će biti kompenzirani sa relativno većim dohodcima. Tako će razvijeno tržište rada formirati objektivnu tržišnu cijenu rada i uravnotežiti radni interes za svim poslovima. Obzirom da će radnici sami određivati visinu svojih dohodaka, oni će ujedno biti najzadovoljniji zaradom. Sindikati kao posrednici između poslodavca i radnika više neće biti potrebni.

Rad mora postati lako pristupačan svima. U svrhu uspostavljanja ravnoteže između ponude i potražnje rada biti će potrebno izjednačiti broj radnih mjesta sa brojem radnika. U suprotnom moglo bi doći do nepotrebne borbe za radna mjesta. Ukoliko kreiranje novih radnih mjesta neće biti potrebno, puna zaposlenost će se uspostaviti skraćivanjem radnog vremena proporcionalno stopi nezaposlenosti. Ovo je politička mjera koja se mora odnositi podjednako na javni i privatni sektor. Takva mjera će ostvariti punu zaposlenost radnika. Uz to ona će smanjiti do ukidanja eksploataciju radnika od strane poslodavaca i omogućiti će uspostavu prihvatljive raspodjela dohodaka za sve radnike. Ovakva mjera će konačno uspostaviti opću stabilnost u društvu.

Sistem ne bi imao nikakvog smisla bez efikasnog reguliranja pitanja odgovornosti radnika. Ukoliko bi radnici na putu ostvarenja veće konkurentske moći za zauzimanje željenih radnih mjesta, nudili jako velike produktivnosti koje ne bi mogli realizirati sistem bi propao. Upravo to čine današnji političari na primjer. Nova ekonomija će formirati jako efikasni sistem odgovornosti radnika za realizaciju ponuđene produktivnosti tako se oni neće usuditi nuditi neostvarive produktivnosti. To će se realizirati na taj način što će radnici garantirati ponuđenu produktivnost pomoću nove vrijednosti koju sam nazvao produktivna vrijednost čovjeka. 

Produktivna vrijednost čovjeka je numerička veličina koja prikazuje ukupan doprinos koji je svaki čovjek ostvario u kreiranju prihvaćenih vrijednosti u društvu zajedno sa vrijednostima koje je naslijedio od svojih predaka. To će biti nešto slično kao akcije korporacija. Te akcije će im redovito donositi dohodak koji će između ostalog biti proporcionalan produktivnoj vrijednosti koju posjeduju. Pomoću produktivne vrijednosti čovjeka moguće je formirati efikasni sistem podnošenja odgovornosti radnika za ostvarenje ponuđene produktivnosti u procesu proizvodnje. U slučaju da radnici ne ispune predloženu produktivnost oni će podnositi odgovornost gubitkom produktivne vrijednosti koju posjeduju proporcionalno produktivnosti koju nisu ostvarili ili drugim rječima proporcionalno šteti koju su počinili. Mogući gubitak produktivne vrijednosti čovjeka će spriječiti radnike da nude produktivnost koju ne mogu ostvariti.

U kompanijama u društvenom vlasništvu radnici će dijeliti profite u javnim poduzećima proporcionalno numerički predloženoj odgovornosti koju će oni sami predložiti za svoj rad. Veća predložena odgovornost radnika će u slučaju porasta profita poduzeća ostvariti normalno veći udio u raspodjeli dobiti. Ta dobit će sada biti izražena u vrijednosti koja će se pridodati ukupnoj vrijednosti produktivne moći radnika. I obratno, u slučaju gubitaka poduzeća radnici koji predlože veću odgovornost za svoj rad će ostvariti veće gubitke vrijednosti koja prikazuje njihovu produktivnu moć.

Na kraju se postavlja pitanje da li je formalno obrazovanje nužno za rad? Da li radnici mogu konkurirati za svako radno mjesto bez obzira na stupanj obrazovanja koji posjeduju? Ili može li čovjek koji posjeduje znanje strojobravara konkurirati za radno mjesto stomatologa? Naravno da ne može, ali ipak ne treba uvjetovati ničije zapošljavanje posjedovanjem diplome. Prvo zato što diploma nije garancija znanja a drugo, uvjetovanje rada posjedovanjem diplome nepotrebno birokratski otežava pristup radnika do željenih radnih mjesta. Ograničenje zapošljavanja sa posjedovanjem diploma se danas razvilo do nivoa apsurda što u ogromnoj mjeri limitira radne slobode čovjeka. Osim toga najveća količina znanja koju sistem obrazovanja nameće nema nikakve veze sa budućim zanimanjem ljudi već služi da bi osigurao opstanak autoritarnog sistema i predstavlja nepotreban balast koji otuđuje studente. Sa time u vezi potrebno je ukloniti obrazovanje kao birokratski uvjet koji daje pravo na rad. Novi sistem će razviti tako veliku odgovornost radnika za poslove koji obavljaju da nikome neće pasti na pamet da se javi za radno mjesto za koje nema dovoljno znanja. To znači da će formalno obrazovanje u budućnosti biti dobrodošlo ali neće biti nužno jer se znanje može steći samostalno ili najbolje kroz radnu praksu.

***

Ni jedna ekonomija ne može biti produktivnija od one u kojoj svako radno mjesto dobija najbolji radnik na raspolaganju koji za svoju produktivnost podnosi objektivnu odgovornost kolektivu. Zato će javna poduzeća postati znatno produktivnija i profitabilnija od privatnih poduzeća. Vlasnici privatnih kompanija će pod pritiskom konkurencije profitabilnijih javnih kompanija pokušati povećati vlastitu produktivnost na sličan način kao i javne kompanije ali neće moći ići dovoljno daleko naprosto zato jer nemaju operativnu mogućnosti da se suprotstave javnim kompanijama. Naime privatni poduzetnici neće moći prihvatiti participaciju radnika u procesu odlučivanja i podjeli profita kompanije jer u tom slučaju oni više ne bi mogli ostvariti prednost u vlastitim komanijama u odnosu na radnike. Čemu onda privatno vlasništvo? Obzirom da radnici u privatnim kompanijama ne mogu imati slobode kao što to nudi zapošljavanje u društvenim kompanijama i ne mogu sudjelovati u raspodjeli profita, oni će biti manje zainteresirani da rade u privatnim kompanijama.

Ovdje treba uzeti u obzir i psihološki faktor. Radnici koji su skloni autoritetima će vjerojatno nastaviti raditi za privatne poduzetnike čak i ako je rad u takvim poduzećima manje pogodan nego što je to rad u javnim kompanijama. Ali sistem koji sam predložio će sa vremenom demistificirati autoritete u očima ljudi tako da vlasnici nad sredstvima za proizvodnju neće moći dugo računati na tu pogodnost. Radnici koji preferiraju ravnopravne odnose u procesu proizvodnje će biti manje zainteresirani da rade u privatnim kompanijama.

Ja se nadam da će neka regija u svijetu radije prije nego kasnije prihvatiti sistem otvorenog tržišta rada zato što ne postoji bolja raspodjela rada. Ja vjerujem da će već na početku takve implementacije, mnoge privatne kompanije u regiji dobrovoljno pridružiti novom sistemu. One će to činiti pod pritiskom veće produktivnosti javnih kompanija. Vlasnici privatnih kompanija će u zamjenu za svoje vlasništvo dobiti protuvrijednost u vrijednosti koja prikazuje njihovu produktivnu moć. Uz to vlasnici privatnih kompanija će uvidjeti da je velika kompanija stabilnija na promjene konjunkture što će osigurati veću stabilnost privređivanja i vrijednosti koje posjeduju. Kad bi se vlasnici privatnih kompanija danas mogli udružiti u takvu zajedničku kompaniju, oni bi to navjerojatnije i učinili jer bi tako više sačuvali vrijednost svog kapitala u učestalim krizama kapitalizma.

Može se očekivati da će se u sistemu koji sam predložio sve kompanije u nekoj regiji sa vremenom udružiti u jednu veliku kompaniju. Ta kompanija će imati centralizirano rukovodstvo koje će uspostaviti najefikasniju koordinaciju rada. Ono će otvarati radna mjesta tamo gdje je to najpotrebnije i zatvarati će nedovoljno potrebna radna mjesta. Tako će zajednica ostvariti najveću produktivnost privrede. Takvom organizacijom privrede će se smanjivati tržišna konkurencija između kompanija ali će se efikasnost proizvodnje osigurati spuštanjem tržišne konkurencije sa nivoa poduzeća na nivo radnih mjesta. 

Odgovornost koju će novi sistem raspodjele rada zahtijevati od svih radnika će biti tako velika da će prisiliti proizvođače da izbjegnu gubitke privrede na nepredvidivom tržištu roba tako što će u većoj mjeri organizirati svoju proizvodnju po naruđbi potrošača. Narod će neposredno demokratski usmjeravati novčana sredstva namjenjana zajedničkoj potrošnji za obrazovanje, zdravstveno osiguranje, sigurnost građana, infrastrukturu, itd. Nadalje od pojedinih potrošača će se sve više zahtijevati da naručuju svoje specijalne potrebe unaprijed. Proizvodnja bazirana na naruđbi potrošača je najstabilnija moguća privreda. Najbolji radnik na svakom radnom mjestu će osigurati najefikasniju proizvodnju takve privrede i najefikasnije zadovoljenje potreba društva. Takva ekonomija se više neće bazirati na profitu nego na maksimalnom zadovoljenju potreba ljudi. Nadalje velika odgovornost u procesu proizvodnje će prisiliti radnike da baziraju međusobne odnose više na kooperaciji nego na takmičenju na svim nivoima proizvodnih procesa i tako će doprinijeti produktivnom razvoju društva. Slobodan razvoj tržišne privrede će tako razvijati demokratsku plansku privredu.

Jednom kada se prihvati ovakva ekonomija više neće postojati privilegirani ljudi pa će puno lakše biti prihvaćena regulacija koja štiti društvo i prirodu. Niko se više neće plašiti za svoju egzistenciju. Ljudi će unaprijeđivati društvo i prirodu zato jer će uživati u tome. Život će biti lijep.

Ovo je samo osnovna ideja o budućnosti ekonomije. Ona se ne može dovoljno dobro razumijeti bez čitanja i analize moje knjige "Humanizam", besplatno dostupne ovdje: Sadržaj.

12.02.2011

 

 Natrag na početak  

 

www.sarovic.com        www.sarovic.net        www.sarovic.org

Copyright protected at Consumer and Corporate Affairs Canada           Last updated: January 15, 2011
For problems, questions, or comments regarding the website please contact
aleksandar@sarovic.com